Znamo da psi svijet vide i doživljavaju drugačije od nas.

Ali koliko je to drugačije zaista drugačije ?
I koliko stvari koji se nama podrazumijevaju kao iste ili slične, njima izgledaju sasvim različito. Drugačije.
Novo.

Često čujemo "nije socijaliziran", "boji se, treba mu socijalizacije", "nije dobar sa psima, treba ga socijalizirati" ...

Može li se socijalizirati odrasli pas ?
I da li je stvar uopće u socijalizaciji ?

Život sa psom, prekrasan je suživot sa bićem druge vrste. Da bi bio sretan, trebamo se znati međusobno razumjeti.

Imaju li psi osobni prostor ?

Trebaju li ga imati ?

APSOLUTNO DA!

Kada kažete „pas“ koji sliku imate u glavi ? Sliku svoga sadašnjeg psa, oglednog primjerka njemačkog ovčara (muškog ?!) ili pudle spremne za izložbu (ženke ?!). Dijelimo li svijet pasa na muški i ženski, pri tome imajući na umu okvirne, ali opće karakteristike svakog od ta dva svijeta ?

Kao što imaju svoje pseće prijatelje, naši psi u drugim psima mogu pronaći i svoje uzore. Neće slijediti i imitirati njihov stil odijevanja, ali će "pokupiti" njihova ponašanja.

Što bi se dogodilo sa psima da ljudi jednostavno nestanu? Bi li psi mogli preživjeti sami bez nas? Knjiga Jessice Pierce i Marca Bekoffa daje nam uvid u život pasa bez ljudske prisutnosti i intervencije u njihov život.

Knjiga ne predviđa budućnost, nego predstavlja misaoni eksperiment o opstanku i evoluciji pasa u budućnosti bez ljudi.

Autori smatraju da u knjizi nude uvjerljive dokaze da psi kao donekle izmijenjena vrsta mogu preživjeti u svijetu bez nas.

Rezultati genetske studije provedene na 2000 pasa daju naslutiti da je, suprotno popularnom uvjerenju, isključivo pasmina nedovoljan podatak za predviđanje ponašanja određenog psa