Koliko je pasmina pouzdan pokazatelj ponašanja
Studija je pokazala je da su fizičke osobine povezanije s pasminama, nego ponašanje
Na ovo pitanje odgovor je pokušala dati nova genetska studija koja je uključivala više od 2000 pasa.
Rezultati studije daju naslutiti da je, suprotno popularnom uvjerenju, isključivo pripadnost pasmini nedovoljan podatak za predviđanje ponašanja određenog psa.
Kako bi istražili kako je genetika usklađena s karakteristikama pasmine, znanstvenici su sekvencionirali DNK više od 2000 pasminskih pasa i pasa križanaca. Studija je uključivala kombinaciju genetskih (DNA) testova i podataka prikupljenih putem projekta građanske znanosti Darwin's Ark. Podaci su korišteni za mapiranje gena povezanih s ponašanjem i fizičkim osobinama.
Studija je pokazala značajnu povezanost psećeg genoma s ponašanjem, uključujući učestalost zavijanja i sklonost ljudima. Međutim, nijedan nije specifičan za pasminu. To sugerira da većina ponašanja zapravo prethodi nastanku pasmina.
Smatra se da su ljudi počeli selekcionirati pse za određene namjene već prije 2000 godina. Prvi zadaci onoga što se tada svrstavalo pod uzgoj bili su lov, čuvanje i skupljanje stoke.
Pasmine se počinju tipizirati s viktorijanskom erom. Pasminama se uobičajeno pripisuje temperament i sklonost određenim ponašanjima, između ostalog i na temelju izvorne funkcije njihovih predaka. Premisa je da se pasminama, osim standardiziranog izgleda, mogu pripisati i određeni predvidljivi temperament i ponašanja.
Ponašanje je veoma složeno, slažu se znanstvenici. Stoga je malo vjerojatno da se točno određena ponašanja mogu sa sigurnošću uključiti ili isključiti u standard određene pasmine, uzevši kratki vremenski okvir u kojem pasmine postoje.
Vjerojatnija je hipoteza da su određeni psi ispoljavali određena ponašanja i prije nastanka određenih pasmina. To se prije svega odnosi na tzv motoričke obrasce poput aportiranja, markiranja (pokazivanja) i zavijanja, koje se smatraju nasljednima.
Ova su se ponašanja pokazala korisna psima i ljudima kroz povijest te su stoga psi koji su ih ispoljavali uključivani u selektivni uzgoj, koji je pak omogućavao da se takva ponašanja prenose i nastave kroz generacije.
Studija je dovela u pitanje još jedan stereotip: agresivnost povezanu sa pasminom. Istraživački tim nije mogao pronaći dokaze povezanosti genetike i agresije, na kojem mnoge države temelje svoje propise o zabrani držanja ili uzgoja određenih pasmina.
Genetiku pasa znanost koristi i kao način za proučavanje i liječenje bolesti i procesa starenja kod ljudi. Znanstvenici uključeni u ovu studiju posebno su zainteresirani za odnos između kompulzivnih poremećaja kod pasa i opsesivno kompulzivnog poremećaja kod ljudi.
Ispitivanje kako su promjene u DNK psa povezane s promjenama ponašanja korak je naprijed i može na kraju rezultirati razvojem poboljšanih tretmana kod ljudi jer će rezultati studije biti korišteni i primijenjeni na istraživanje kompulzivnih poremećaja kod ljudi.
Zaključak je da iako sama studija ne pruža točan odgovor budućim vlasnicima pasa kućnih ljubimaca kojeg psa odabrati, možemo ju koristiti kao dobru smjernicu koja nam sugerira da je potrebno svakog psa sagledati kao zasebnu individuu, bez obzira kojoj pasmini pripadao.