Kognitivna disfunkcija kod pasa

Kako naši najbolji pseći prijatelji ulaze u poznije godine, primjećujemo sve više promjena. Prvi znak starenja koji nam svima pada na pamet je njuška koja počinje sijediti. Ostali znakovi koji nam pokazuju da naš pas ulazi u pozniju dob jesu lošiji vid i sluh, zamućene oči, teža pokretljivost, gubitak mišićne mase, gubljenje (ili dobivanje) na kilaži, ukočenost.

Uz te, fizičke znakove starenja, česte su i promjene u ponašanju. Najčešće su to više spavanja i manja tolerancije okoline. Uz njih, javlja se i nemir, pojačavaju prijašnje anksioznosti i strahovi, tu je i moguća dezorijentacija ili zbrkanost, nezainteresiranost za inače omiljene aktivnosti (igra, istraživanje), pojačano lajanje ili cviljenje i slično.

Istraživanja starenja pasa

Jedna hvale vrijedna inicijativa posvećena “dekodiranju” starenja je Dog Ageing Project, koji je udružio snage znanstvenika i vlasnika pasa na istraživanju kako genetika, način života i okolina utječu na starenje. Prikupljenim podacima žele pomoći produljiti životni vijek te poboljšati zdravlje i psima i ljudima. 

U sklopu ovog projekta provedena je studija na više od 15000 pasa u sklopu koje se procjenjivala raširenost kognitivne disfunkcije u psećoj populaciji.

Proučavanje ove nepovratne degeneracije mozga veoma je važno kada uzmemo u obzir ogroman utjecaj na kvalitetu života psa, kao i na odnos psa sa njegovim ukućanima, njihovo razumijevanje stanja, potrebu za prilagodbom i empatijom. Dodatno, zbog sličnosti s ljudskom Alzheimerovom bolešću, važnost istraživanja i proučavanje još je veća.

Slično kao i ljudi, stariji psi mogu patiti od poremećaja pseće kognitivne disfunkcije, kojeg se uspoređuje s Alzheimerovom bolešću. Usporedba se temelji na sličnosti simptoma koji uključuju:  zaboravljanje, dezorijentiranost, neprepoznavanje inače poznatih bliskih osoba, poremećaj sna i druge poremećaje u ranije uobičajenom ponašanju. Uz sličnosti u ponašanju, pseća kognitivna disfunkcija i ljudska Alzheimerova bolest dijele i slične promjene na mozgu.

Prema procjenama, 14 % pasa od 8 ili 9 godina (i starijih) pati od kognitivne disfunkcije. U dobi od 14 godina, taj se postotak penje na preko 40 %.

Promjene u ponašanju

Ako se naš pas nalazi u navedenoj dobi i počeli smo primjećivati promjene u njegovom ponašanju, evo na što trebamo obratiti pažnju kako bi pomogli svom veterinaru u određivanju dijagnoze:

1.      dezorijentiranost ( primjerice nesnalaženje u poznatom prostoru, gledanje u prazno, neprepoznavanje inače poznatih ljudi ili pasa, smanjene reakcije na vizualne ili slušne podražaje)

2.      društvena interakcija (pokazivanje reakcija poput straha, agresije ili iziritiranost – više nego prije; smanjen interes za druženjem i/ili maženjem)

3.      ciklusi spavanja (manje spavanja, češće buđenje po noći, nemirno hodanje, nemir tijekom noći, ponekad praćen i vokaliziranjem (cviljenje, lajanje…)

4.      promjene u pamćenju, učenju i poznatom kućnom redu ( teže uče nove stvari ili teže reagiraju na već poznato, teže dobivanje pažnje, vršenje nužde po doma ili teže signaliziranje da im je potreban wc izlazak)

5.      aktivnost (smanjena želja za istraživanjem i igrom, bilo da se radi o igračkama, ljudima ili drugim psima; ponavljajuća ponašanja poput kruženja, griženja ili lizanja)

6.      anksioznost (povećana kada su odvojeni od ljudskih ukućana, plašljivost ili jače reakcije na zvukove ili vizualne podražaje; veći strah od novih mjesta i nevoljkost odlaženja na njih)

Što uzrokuje pseću kognitivnu disfunkciju

Kao ni u slučaju Alzheimerove bolesti kod ljudi, ne postoji potvrđen uzrok pseće kognitivne disfunkcije. Studije na psima pokazale su da su u povećanom riziku psi općenito lošeg zdravlja ili koji već boluju od nekih bolesti. Zanimljivim se pokazalo kako su se (kao i kod ljudi) u većem riziku psi s određenim bolestima oka ili uha/ izražen gubitak sluha ili smanjenje vida.

Neke su pasmine također sklonije razvoju ovog poremećaja, a studije su također pokazale da veću sklonost imaju sterilizirani/kastrirani psi u odnosu na nesterilizirane. S druge strane, spol se nije pokazao kao ključni faktor, pa je razvoj poremećaja moguć jednako kod muških, kao i kod ženskih pasa.

Kako pomoći psu

Iako se malo zna o ovom kognitivnom poremećaju, pogotovo o njegovim uzrocima, pokazalo se da se u dobroj mjeri može utjecati na njegov (već nastali) razvoj. U tome stil i način života igraju značajnu ulogu.

Mentalna i fizička aktivnost jednako su značajne. Bitno je da poradimo na tome da naš pas ostane mentalno aktivan – uči nove stvari i zabavlja se rješavanjem pred njega postavljenih zabavnih problema. Trikovi, njuškanje, traženje, igre i igračke koje uključuju mentalnu zanimaciju. Većina pasa zna bazično „sjedi“, koji se za ovu svrhu može korisno nadograditi u nove zabavne aktivnosti. Kao i sve ostalo što smo već ranije naučili psa.

Mentalnu aktivnost možemo spojiti sa fizičkom odlaskom sa psom na nova mjesta. Uvijek uzmite u obzir opće stanje psa i njegove mogućnosti kretanja. Ali odlasci na nova mjesta ne znače nužno i kilometre hodanja. Vožnja automobilom, kraća šetnja (koja po mogućnosti uključuje istraživanje okoline njušenjem), promatranje prolaznika i krajolika, novo su i dobrodošlo iskustvo koje pomaže našem psu da ostane aktivan na svim razinama.

Istraživanje demencija kod ljudi pokazalo je izuzetno koristan učinak fizičke aktivnosti i tjelovježbe na očuvanje mentalnih sposobnosti i smanjenja mogućnosti razvoja demencija, uključujući i Alzheimerovu bolest.

Slično je i sa psima. Uspoređujući pse iste dobi, zdravstvenog stanja, spolnog statusa (steriliziran/kastrira ili ne), spola i pasmina, dobiveni su podaci pokazali da je mogućnost razvoja kognitivne disfunkcije skoro pa 6,5 puta veća kod fizički ne aktivnih pasa.

Ukoliko imamo psa čija je kognitivna disfunkcija u poodmakloj fazi ili pak promjenama u ponašanju pokazuje da mu neke aktivnosti smetaju, svakako ćemo se prilagoditi njegovom stanju. Neki od takvih pasa izuzetno se dobro snalaze u postavljenim rutinama, od vremena i mjesta šetnje do ne mijenjanog kućnog okruženja (raspored zdjelica za hranu i vodu, ležaja, pa čak i do rasporeda našeg namještaja).

Sigurnost psa je i ovdje vrlo važna. Od šetnji na povodniku kako ne bi odlutao ili završio pod kotačima bicika, zbog lošeg sluha ili vida, kao i zbog iznenadnog napada panike ili anksioznosti, do ograničenog ili nadziranog pristupa - naprimjer stepenicama.

 Također se pokazalo korisnim pokušati zadržati dnevno – noćni ritam aktivnosti i spavanja. Potrudimo se da nam naš senior bude (primjereno) aktivan danju, kako bi imao veće šanse za spavanje noću.

Kada imamo psa ove životne dobi koji se odjednom počinje ustajati usred noći, nervozno dahtati, hodati ili lajati, kojem se dogodi da se popiški na tepih ili počne pokazivati neka, do nedavno netipična ponašanja, nemojmo ga proglasiti „odjednom neposlušnim“ ili inatljivim. Sjetimo se pseće kognitivne disfunkcije i konzultirajmo se sa svojim veterinarom.

Umjesto traženja krivca, nervoze, ljutnje ili nerazumijevanja, pokažimo empatiju. Na nama (ljudima) je da svom najdraže senioru stvorimo životno okruženje u kojem će se i dalje osjećati voljen i siguran.

Više o psima seniorima možete pročitati na našem blogu Psi seniori .