Psi u svijetu bez ljudi

Što bi se dogodilo sa psima da ljudi jednostavno nestanu?

Bi li psi mogli preživjeti sami bez nas?

Knjiga Jessice Pierce i Marca Bekoffa daje nam uvid u život pasa bez ljudske prisutnosti i intervencije u njihov život. 

Uzimajući u obzir biologiju, ekologiju i istraživanja o načinu života pasa i njihovih „divljih“ rođaka, autori zaključuju da psi mogu preživjeti sami, oslanjajući se na svoju prilagodljivost, oportunizam i mogućnosti učenja.

Psi u posthumanom svijetu

Posthumani svijet iz ove knjige podrazumijeva svijet u kojem bi svi ljudi nestali.  Malo je vjerojatno da bi svi ljudi naglo nestali (osim u scenarijima masovne planetarne katastrofe), a psi i ostale životinje preživjele.

Zato ova knjiga ne predviđa budućnost, nego predstavlja misaoni eksperiment o opstanku i evoluciji pasa u budućnosti bez ljudi, kažu njeni autori.

Slobodnoživući psi i ostali kanidi kao model 

Istraživanja slobodnoživućih pasa pomažu nam zamisliti kako bi psi preživjeli izvan svoje sadašnje uloge kućnih ljubimaca. 

Također, psi su jedini kanidi koji su domestificirani. Zašto je to bitno ? Dobar dio slobodnoživućih pasa ipak se oslanja na ljude kako bi lakše preživjeli. Ponajviše u potrazi za ostacima ljudske hrane, ali u ostatku života prepušteni su sami sebi. Naučili su preživjeti u svijetu u kojem dominiraju ljudi i koji im upravo zbog toga nije prijateljski naklonjen (promet i sl). S druge strane tu su ostali pripadnici porodice kanida koji žive i preživljavaju potpuno bez ljudske skrbi.

Kada bi ljudi nestali, blizu milijardu pasa „ostali bi sami“. Ono što svakako treba uzeti u obzir da, prema procjenama, trenutno oko 180 milijuna pasa su kućni ljubimci (uzevši taj pojam u najširem mogućem kontekstu), dok je više od 700 milijuna slobodniživućih.

Izazovi posthumanog svijeta

Psi bi u zamišljenom posthumanom svijetu nailazili na brojne izazove. Za hranu i zdravlje više se ne bi brinuli ljudi. To je najočigledniji izazov novog samostalnog života.

Psi bi se u ovom novom svijetu bez ljudi morali kretati složenim ekosustavima koji su im vjerojatno potpuno nepoznati i morali bi uspostaviti odnose i s drugim psima i drugim životinjama s kojima bi mogli ili morali koegzistirati, surađivati ​​i natjecati se u potrazi za resursima nužnim za preživljavanje.

Kako bi, dakle živjeli u svijetu bez ljudi ?

Nije izgledno da bi se vratili svojim vučjim korjenima, smatraju autori.

Ono što možemo pretpostaviti je da bi pasmine nestale, što zbog miješanja, što zbog nemogućnosti nekih pasmina da prežive bez ljudske intervencije (rađanje carskim rezom) ili fizičkih karakteristika koje su zdravstveno upitne (problemi s disanjem, pregrijavanje).

 Ono što bi bilo važno i nužno za opstanak nisu pasmine, niti njihove opće karakteristike, kao ni veličina pasa (iako bi se na prvu moglo pomisliti da mali psi nemaju nikakve šanse). Ono što bi osiguravalo opstanak i egzistenciju jesu inteligencija i vještine pojedinog psa.

 Prelazak na novi način života, koji sa sobom nosi i promjene u mnogim fizičkim, ali i mentalnim karakteristikama i sposobnostima, odvijao bi se postepeno.

U tom smislu autori razlikuju 3 grupe ili generacije: tranzicijsku, pse prve generacije i pse kasnije generacije.

Tranzicijski psi  su oni koji se zateknu živi u trenutku kada ljudi nestanu, što podrazumijeva da su živjeli s ljudima i naviknuti su njih. 

Nakon otprilike petnaest godina takvih pasa više neće biti. Nasljeđuju ih psi prve generacije, čije su majke još uvijek psi koji su imali kontakt s ljudima. 

Nakon otprilike trideset godina, nestaje i tzv prva generacija, pa tu, treću generaciju uistinu možemo smatrati posthumanom.

Kako bi izgledali psi posthumanog svijeta

 Autori smatraju da će posthumani psi izgledati drugačije od današnjih pasa, budući da bi se njihov fizički oblik razvijao kao odgovor na pritiske prirodne, ne više ljudske selekcije. Veličine i oblici tijela koji su neprilagodljivi nestat će, a psi će razviti tijela i fizičke osobine kao što su uši, njuške (nosevi) i dlaka koji su najbolje prilagođene specifičnim zahtjevima klime u području gdje će živjeti i strategijama ishrane kojima će se služiti.

 Uvažavajući zakonitosti evolucije, koja se kreće prema većoj veličini tijela (barem za sisavce), moglo bi se zaključiti da bi u duljem vremenskom periodu psi  mogli postupno postati sve veći. Autori smatraju da psi neće krenuti tim smjerom, ponajviše iz razloga klimatskih promjena koje se događaju na Zemlji. Manje veličine tijela mogu se bolje prilagoditi toplinskom stresu, što bi trebalo predstavljati značajnu prednost uslijed tendencija globalnog zagrijavanja.

Fleksibilnost kao ključ za preživljavanje

Osim raznih veličina tijela koja bi im pružila i različite mogućnosti i ishode prilagodbe, psi imaju još nekih prednosti koji bi im omogućile da se „snađu“ u svijetu bez ljudi. Fleksibilni su u odnosu na ponašanje, vrijeme aktivnosti (mogu biti aktivni danju ili noću) kao i prehranu.

Individualna fleksibilnost ponašanja zasigurno će biti ključna za opstanak pasa u posthumanom svijetu, smatraju autori. Za opskrbu hranom na ljude se više neće moći osloniti, bilo da se radi o hranjenju ostacima i smećem ili kupovnom hranom za  pse. 

Također, odjednom će doći u manje ili više direktni kontakt s drugim životinjama koje žive na određenom području, iskustvo koje većina današnjih pasa kućnih ljubimaca nema. Snaći se u odnosima s drugim psima i svim ostalim životinjama s kojima dijele stanište, jedna je od ključnih značajni bitnih za uspješno preživljavanje.

Osnovne značajke pasa novog posthumanog svijeta

Autori knjige navode sljedeće promjene kao najvjerojatnije:

današnji fizički oblici tijela i lubanja pasa će se promijeniti. Psi sa izraženim neprilagodljivim osobinama (npr. već spomenuta nemogućnost rađanja bez carskog reza ) će brzo nestati;

svi psi će biti križanci koje jako nalikuju današnjim divljim psima, srednja veličina, crvenkasto/smeđa dlaka, šiljaste uši, duge njuške, dlake srednje duljine (tanje ili deblje ovisno o staništu);

kada nestane hrana iz ljudskih izvora, pronalaženje hrane i njena dostupnost postat će glavni izazov;

mnogi psi (bilo da se radi o pasminama ili pojedinim jedinkama bez obzira na pasminu) neće preživjeti tranziciju. Psima kao vrsti u korist ide njihova fleksibilnost, svestranost i oportunizam, koji će im pomoći će im da se prilagode novim izazovima. Psi će jesti sve što im bude dostupno, a s vremenom će razvijati različite strategije potrage za hranom i ishrane općenito, što će ovisiti o dostupnosti lokalne hrane i konkurenciji s drugim životinjama;

strategije parenja i reprodukcije ići će u smjeru smanjivanja reproduktivnih ciklusa ( na jednom godišnje), a moguća je i uključenost i očeva i majki u odgoj štenadi.

ukoliko žele preživjeti , psi će morati poraditi na svojim socijalnim vještinama, što svakako uključuje jasnu (prvenstveno) međusobnu komunikaciju i rješavanje sukoba. Jednostavno je nemoguće zamisliti da bi pojedini psi – današnji kućni ljubimci koji svaki susret sa drugim psom ili životinjom pokušavaju riješiti agresijom – mogli preživjeti u svijetu bez ljudi. U svijetu životinja to je nepotrebno trošenje resursa nužnih za preživljavanje (energija se, umjesto na potragu na hranom ili izbjegavanje neprijatelja troši na stalno izazivanje sukoba);

psi će formirati različite oblike društvene organizacije, uključujući vezane parove, male grupe i čopore.

Ključ uspjeha i preživljavanja bit će fleksibilnost, mogućnost i brzina prilagodbe. Psi koji se najbolje mogu brzo prilagoditi različitim novim izazovima i rješavati probleme koji se nađu pred njima imat će najbolje izglede za preživljavanje.

Ukratko, psi iz ove verzije budućnosti bit će prepušteni sami sebi. Više neće biti ljudi koji će ih privikavati na okolinu u kojoj žive i učiti ih živjeti u njoj. Ali ako se zapitamo čemu pse sada učimo, odgovor se nameće sam po sebi. Učimo ih prilagoditi se, ponašati i živjeti u čovjekocentričnom svijetu, kao i vještinama koje prvenstveno služe nama, a posljedično za njihovu sigurnosti (dođi, hodanje na povodniku i sl…). Kada bi takav čovjekocentrični svijet nestao, nestala bi i potreba učenja snalaženja u njemu. A pojavila bi se potreba snalaženja u nekim sasvim drugačijim okolnostima.

Većinu današnjih pasa – kućnih ljubimaca teško je uopće zamisliti u tom novom zamišljenom, apokaliptičnom, posthumanom svijetu.

No, iako nam to možda tako i izgleda kada se sjetimo pasa koje poznajemo, autori smatraju da u knjizi nude uvjerljive dokaze da psi kao donekle izmijenjena vrsta mogu preživjeti u svijetu bez nas.