Velika očekivanja

Kako doživljavamo pse ? Gledamo li ih kroz filmsku prizmu Lassie i inspektora Rexa? Nevjerojatnih sposobnosti zaključivanja i rješavanja problema, kakvih se ne bi posramio ni Sherlock Holmes. Uvijek puni ljubavi i razumijevanja prema svima i svemu. Previsoko je to postavljena ljestvica koju ne bi zadovoljilo ni jedno biće s ovog planeta.

Jesmo li razočarani ako psi ne ispune naša očekivanja ? Mnogo smo puta mogli pročitati da su mentalne sposobnosti psa usporedive sa onima djece u dobi od dvije do dvije i pol godine. Da li nas je ta informacija osvijestila da previše tražimo od psa, ne slažemo se s njom jer smatramo da naš pas može puno više ili smo osjetili empatiju prema psu zato jer smo očekivali i tražili nešto iznad njegovih mogućnosti ?

Psi su davno domesticirani (udomaćeni) s ljudima. To što je pas započeo svoj život u blizini ljudi i sa ljudima ne znači da je i poprimio njihove karakteristike. Pas je i dalje pas, ne govori niti jedan od ljudskih jezika i potrebno ga je naučiti kako živjeti s ljudima.  Pogotovo ga je potrebno naučiti kako živjeti u modernoj, urbanoj ljudskoj zajednici.

Psi su kroz povijest obavljali ljudima različite poslove i zadaće. Lovili su, prevozili terete, čuvali i skupljali stoku, štitili ljude i njihovu imovinu. Većina je pasmina utemeljena upravo na ovim zadaćama. Mnoge od ovih zadaća dolaskom modernog doba gube na važnosti, značajno se mijenjaju, smanjuju se ili potpuno nestaju.  Iako im se namjena uvelike promijenila, psi i dalje imaju genetski urođenu potrebu za nekim oblikom rada i/ili suradnje s ljudima.

Problem nastaje kada im:

-        zbog našeg, suvremenog načina života, ne možemo ili ne želimo pružati ono za što smo ih desetljećima (ili čak i stoljećima) uporno i dosljedno uzgajali i selekcionirali,

-        ne objasnimo/ne naučimo ih kako funkcionirati u svijetu u kojem dobar dio njihovih genetskih predispozicija ili nije potreban, ili čak uopće nije niti poželjan.

Od modernog psa očekuje se prilagodba životu suvremenog, urbanog čovjeka. Svima nam je poznat takav način života. Većina ljudi radi većinu dana, a slobodno vrijeme svodi im se na kasno poslijepodne i večer te vikende. Taj manji dio slobodnog vremena koji preostane suvremenom čovjeku nije ( i ne može) biti posvećen jedino i isključivo psu. Suvremeni pas - kućni ljubimac to naše slobodno vrijeme dijeli s našim preostalim obavezama ( kućanski poslovi, kupovina, naši hobiji, druge aktivnosti u koje smo uključeni;  i naravno, djeca). 

Neki se psi u našem suvremenom životnom ritmu snalaze bolje, neki lošije, a neki jako teško.  

Nerealna očekivanja

Nerealna ljudska očekivanja u odnosu na pse proizlaze iz nepoznavanja pasa kao živih bića (što ih pokreće i kako funkcioniraju) i projiciranja poželjnih međuljudskih odnosa na odnos pasa prema ljudima, kao i prema pripadnicima vlastite vrste.

(Ne)mogućnost izbora

Projiciramo li vlastita (pogrešna) uvjerenja na pse ? Da, ako očekujemo ili želimo da se naš pas mora sviđati svima (ljudima i drugim psima) i da se svi moraju sviđati našem psu. Da, ako nam je neugodno jer se našem psu ne sviđa pas našeg susjeda. Ili pas naših prijatelja.

Razlika između pasa kućnih ljubimaca i slobodnoživućih pasa te ostalih životinja je (između ostalog) i u tome što je psima kućnim ljubimcima sloboda izbora uvelike onemogućena i svedena na ono što mi smatramo pravilnim odabirom za njih. Od izbora hrane, aktivnosti kojima će se baviti, načina provođenja vremena, pa do izbora s kime će doći u kontakt i na koji način.

Ukoliko im uskratimo mogućnost izbora s kime će i pod kojim uvjetima doći u (bliski) kontakt, realno je očekivati da im se svaki čovjek, pas ili način kontakta neće sviđati i da će na njega odgovarajuće reagirati. Ako pas nema mogućnost da se makne kada želi (jer ne na povodniku ili u ograđenom prostoru/par za pse), ako ga se dira kada ne želi, pas će pokušati otkloniti neugodu ili potencijalnu prijetnju na način na koji zna. Ljudi će se tada čuditi, poneki i uvrijediti jer eto, taj pas nije uvijek druželjubiv i prijateljski nastrojen, što su navodno glavne karakteristike pasa, najboljih ljudskih prijatelja.

Mnogo krivih poteza s ljudske strane. Projiciranje poželjnih međuljudskih odnosa na pse, uskraćivanje mogućnosti izbora - i, uz sve to još i - nepoznavanje jezika na koji nam se pas obraća i pokušava nam objasniti da je u nepoželjnoj situaciji.

Život u ljudskom „čoporu“

Interakcija sa ljudskim članovima kućanstva, posebno malom djecom često se odvija pod prizmom da su psi toleranta bića, koje pokreće ljubav prema svojim ljudima, zbog čega trpe sve od svojih ukućana.

Očekuje se od pasa da se vesele svemu što želimo od njih, a pokazati da im se nešto ne sviđa često graniči sa uvredom. Najviši stupanj negodovanja koji smiju pokazati je da se mirno udalje (ako mogu).

Istina je da su psi društvena bića, ali „čopor“ u kojem žive niti su birali niti mogu napustiti ako i kada žele. Naš se pas, ako nije zadovoljan svojim životom, ne može jednog dana spakirati i otići. Ili se prestati javljati na telefon. Jedino prihvatljivo je prilagoditi se okolnostima u kojima živi - opcija koja baš i ne zvuči fer.

Ako želimo fer odnos, sretan i sukladan život, sami ćemo naučit puno o našem psu, kako bi mu pružili život koji ispunjava njegove želje i potrebe. Također, psa ćemo naučiti koja su pravila „čopora“ u kojem živi, a ne očekivati da ih pas razumije sam od sebe ili shvati s vremenom.

Pod velika očekivanja spada i očekivanje da je normalno da pas provodi vrijeme sam, satima, dok mi radimo. Mnogi ljudi nisu ni svjesni da psima nije ugodno tako živjeti jer kada se vrate doma nema rastrganih stvari, žaljenja susjeda na stalnu buku koju pas stvara ili sličnih (uobičajenih) znakova frustracije, dosade ili anksioznosti.

Neki psima takav način života ne pada teško, dok drugi „pucaju po šavovima“. Na nama je da na vrijeme prepoznamo u koju kategoriju spada naš pas i poduzmemo sve što je u našoj moći da se pas ne osjeća frustrirano i izolirano.

Nova uloga i kako se snaći u njoj

Život u ulozi kućnih ljubimaca psi poznaju tek zadnjih nekoliko desetljeća. Jesmo li svjesni činjenice da i danas tek oko 20 posto svjetske populacije pasa tako živi… Smatramo li da su oni u prednosti pred slobodnoživućim psima i psima koji žive sa ljudima, ali im je omogućeno da odlaze iz tog doma i vraćaju se u njega kada žele…

Naravno da je životni vijek pasa kućnih ljubimaca duži, imaju veterinarsku skrb i ne moraju se brinuti da će danima ostati praznog želuca.

Ali takav život ima i svoju cijenu, pogotovo ako se radi o životu s ljudima koji se ne žele potruditi da nauče o svom psu i nauče svog psa osnovnim pravilima života u ljudskoj zajednici. Ako uzmemo u obzir da je, prema nekim statistikama, prvi razlog predaje pasa u skloništa upravo problem u ponašanju, onda cijenu života kućnog ljubimca neki psi visoko plaćaju, samo zato jer se ponašaju kao psi i samo zato jer ih se nitko nije potrudio naučiti kako živjeti sa ljudima. Iznevjerili su ljudska velika očekivanja, a da to nisu ni znali.

Moderna (urbana) okolina zadnjih je desetljeća, naglo prerasla u nešto u čemu se i dobar dio ljudi teško snalazi. Ili ne osjeća ugodno i opušteno.

Zamislimo da se nađemo u nepoznatom gradu. Ne znamo jezik, ne poznajemo kulturu i običaje. I dok neki ljudi s lakoćom prolaze kroz takve situacije, drugi baš i ne. Okorjeli putoholičari, poslovnjaci i ljudi sa sličnim životnim stilom (naviknuti da takve situacije), mnogo će se lakše snaći od onih  koji se prvi puta nađu u takvoj situaciji.

Dodajmo na to da smo u društvu osobe koja nema pojma što da radi i vidimo da upada u stres ili smo u društvu osobe koja nas sili da idemo u smjeru ili napravimo nešto što se nama čini nesmotreno ili čak pomalo opasno.

Možda nam je sada lakše zamisliti kako se osjeća dio naših pasa. Ne razumiju što se događa u njihovoj okolini. Plus, ne mogu kontrolirati svoju okolinu, nego o tome tko im prilazi, a tko se drži distance odlučujemo mi. Čini se kao vrlo neugodna situacija koja se često ponavlja iz dana u dan, iz šetnje u šetnju.

Mnogo pasa je u problemu jer su preplavljeni informacijama koje dolaze do njih (zvukovi, mirisi, vizualne slike). Psi koji primjećuju promjene u okolinu i pasmine čija je upravo to zadaća, posebno se nalaze u problemu. Dobar dio tih pasa ne zna raspoznati bitno od nebitnog jer ih to nitko nije naučio. Zato „pretjerano“ reagiraju ili imaju (iz naše perspektive) „krivu“ poveznicu. U pozadini se nalaze ili instinktivne reakcije vođene genetskim predispozicijama ili osjećaj nesigurnosti, strah ili frustracija uzrokovani nedostatkom učenja snalaženja i funkcioniranja svijeta u kojem žive.

Psi koji žive tako osuđeni su na donošenje instinktivnih loših odluka i neuspjeh, što ljudi onda etiketiraju kao problemi u ponašanju.

Kada genetika postaje neprijatelj

Psi su selekcionirani desetljećima (stoljećima) i kada se rode nisu prazne ploče, na koje jednoznačno upisujemo postavke koje mi želimo. Ili ne upisujemo ništa nego očekujemo od pas da se sam snađe i nauči.

Ukoliko životu sa psom pristupimo na način da ignoriramo navedeno, pas će, kako odrasta, pokazivati sve više neusklađenosti sa okolinom u kojoj živi.

Pasmine s određenim genetskim predispozicijama, kojima uskratimo ispoljavanje tih predispozicija ( na originalan ili zamjenski način) naći će se u frustraciji.

Radne pasmine rade sa ljudima, okrenute su na ljude, zadatak im je održavanje reda u svojoj okolini. Pripadnici tih pasmina traže i očekuju od ljudi informacije što da rade i kako da postupe. Do problema dolazi kada ljudi to ne znaju ili ne znaju koje informacije dati.

U takvim situacijama pas će sam odlučiti što treba napraviti. Ako se nalazi u okolnostima koje ne poznaje (život u gradu nasuprot čuvanje stada), za očekivati je da će u psu proraditi „tvorničke postavke“ - čuvanje/zaštita, nepovjerljivost prema strancima, upozoravanje na potencijalnu opasnost, hiperbudnost, potreba da se razbježala djeca skupe natrag u krdo… Tako genetske predispozicije („tvorničke postavke“) koje su temeljne odrednice svake od pasmina postaju problemi u ponašanju. Apsurd urbanog psa !

Da se takav apsurd (i svi problemi koji dolaze uz njega) ne bi dogodio, psa je potrebno pravilno socijalizirati, odgajati i školovati. Sve su to procesi tijekom koji će pas učiti o okolini u kojoj živi i načinima na koje se očekuje da se u njoj ponaša. Uči prvenstveno da je ta okolina prijateljska, poznata i sigurna i da nema potrebe za strahom, zaštitničkim stavom i neprijateljskim ponašanjem.

Usprkos našoj spremnosti da uložimo sve potrebno vrijeme, trud i ljubav u rad sa psom, važno je realno sagledati odgovara li željena pasmina našem životnom stilu i ritmu. Nije mudro ignorirati biologiju i očekivati da ćemo kroz rad sa psom poništiti određene genetske predispozicije. To nije fer prema psu.

Zadaća odgovornog čovjeka

Djecu učimo bontonu i primjerenim načinima međuljudske komunikacije. Zašto nam se onda podrazumijeva da nas psi razumiju i shvaćaju sami po sebi ? Zašto očekujemo od druge vrste nešto što ne očekujemo od vlastite ?! I zašto smatramo da sami ne trebamo učiti o načinima kako psi komuniciraju i vide svijet oko sebe. Zašto bi razumijevanje odnosa sa psom sveli na privikavanje na ogrlicu i šetnju na povodniku ? Ili očekivali od pasa da shvaćaju, prihvaćaju pa čak i vole ljudske načine iskazivanja naklonosti.

Ako želimo sretnog ( i mentalno zdravog psa) naš je zadatak znati prepoznati kako se naš pas osjeća – kada mu je ugodno, kada se dobro zabavlja, kada je veseo, kada je preuzbuđen, kada je uplašen i kada samo tolerira nečiju prisutnost.

Naš je zadatak naučiti psa da razumije svijet u kojem živi, svijet u kojem postoje jasna pravila. Pravila nisu ovdje da bi nas udavila. Pravila postoje da ljudi i psi mogu sretno i sigurno živjeti zajedno.

Nepostojanje jasnih, unaprijed postavljenih pravila i strukture stvaraju kaos i dovode do mogućnosti stalnoponavljajućeg krivog izbora, pa samim time nisu humane metode odgoja.

Izlaganje psa stalno istim situacijama koje on ne može (normalno) podnijeti i koje uzrokuju stanje ponavljajućeg stresa, također je izrazito nepoželjno. Koliko to god nevjerojatno zvučalo, za neke pse to može biti svakodnevna šetnja po kvartu. Na nama je da to prepoznamo i promijenimo.

S obzirom da smo mi, ljudi, ti koji donose većinu odluka o životu našeg psa na nama je da (pre)velika očekivanja svedemo na realna očekivanja – uzevši u obzir pasminu, socijalizaciju, odgoj, iskustva, školovanje, genetiku i okolinu u kojoj naš pas živi!