Stvaramo li reaktivne pse?

Ako imate pse duže godina ili se već više godina bavite sa psima vjerojatno ste primijetili  mnoge promjene, kako u odnosu ljudi prema psima, tako i u samoj psećoj populaciji.

Za odnos ljudi prema psima možemo reći da napreduje. Psi žive u boljim okolnostima  u odnosu prije pedesetak godina kada npr. vidjeti psa na lancu i u urbanim sredinama nije bila iznimka.

Pseća populacija se mijenja. Dolaze i prolaze popularne pasmine. Mnogo se ljudi odlučuje pružiti dom križancima (poznatog ili nepoznatog porijekla), a neki od njih se uključuju i u sve vrste psećih sportova, koji ranije ili nisu postojali ili su bili otvoreni samo za pasminske pse. Smatrali to elitizmom ili ne, trenutno nije niti bitno jer ovo su promjene koje su se pozitivno odrazile na pse i njihov život.

Ono što se da primijetiti, a nije ni malo pozitivno - je rastuća plašljivost u psećoj populaciji. Bio razlog u genetici, nedostatku socijalizacije, lošoj socijalizaciji ili uvjetima u kojima psi žive, plašljivost je zahvatila pasmine i nepasmine, kao i sve dobne skupine pasa. Sve je više plahih pasa.

Strah kod pasa

Strah možemo definirati kao neugodnu emociju uzrokovanu uvjerenjem da je nešto ili netko opasan te da vjerojatno izaziva prijetnju ili bol. Svima poznato.

Iako na prvi pogled strah izgleda kao loša reakcija, njegova je svrha prvenstveno zaštitnička. Sačuvati se od prijetnje. Kada strah ne bi postojao, životni vijek svih živih bića bio bi mnogo kraći jer bi bez kočnica srljali u opasnost.

Kada strah promatramo na ovaj način, kroz njegovu zaštitničku svrhu, počet ćemo i pse promatrati na drugačiji način. Postavit će nam se pitanje: čega se toliko boje ? 

Reaktivnost

Kao što možemo primijetiti da sve više pasa pokazuje ponašanja uzrokovana strahom, tako možemo svakodnevno primijetiti i veći broj tzv reaktivnih pasa ili pasa reaktivnih ponašanja.

Reaktivno ponašanje je ponašanje kada pas na uobičajenu situaciju ili podražaj reagira pretjerano. Dvije su bitne komponente: da je situacija uobičajena ili podražaj uobičajenog/normalnog intenziteta i da je reakcija pretjerana. Ne nužno ekstremna, samo ne u skladu sa situacijom.

Ovo je, naravno viđenje iz naše, ljudske perspektive. Za psa je takva reakcija vrlo primjerena i na mjestu. Pas se osjeća da upravo tako treba reagirati. Prema njegovom shvaćanju nema ništa pretjeranog ili čudnog u reakciji. Zašto je tome tako ? Doći ćemo do toga.

Strah i reaktivnost

Razloge reaktivnosti možemo tražiti u strahu ili u frustraciji.

Ukoliko se radi o reaktivnosti uzrokovanoj strahom posljedično ponašanje može biti ili graničiti s agresijom.

Onu uzrokovanu frustracijom najčešće možemo vidjeti kod pasa kojima je (povodnikom ili ogradom) onemogućen pristup drugom psu. Kada takav pas dobije izlaz iz situacije – omogući mu se da dođe do drugog psa – njegova frustracija nestaje, a veselje s njegove strane počinje. Uglavnom ! 

Često je to veselje previsokog intenziteta, koji potencijalno ponovno vodi u problem, ali to je već teme za neki drugi tekst.

Kako pas shvaća

Glavna poveznica između reaktivnosti i straha i ona bitna za ovaj tekst je poveznica koju pas dobiva (shvaća) prakticiranjem ponašanja. Bilo koje ponašanje ili strategiju pas izabere (lajanje, navlačenje, napad, bježanje, skrivanje ….) i ona se pokaže uspješna – pas će je ponavljati !

A ponašanje ili strategija će se skoro uvijek pokazati uspješnima jer će izvor stvarne ili fiktivne prijetnje otići. U većini slučajeva to neće imati veze sa ponašanjem psa, nego utjecajem niza drugih faktora. Druga osoba će udaljiti svog psa, automobil će proći, djeca će otići dalje, „strašni“ čovjek će proći… Pas to na žalost neće tako shvatiti. S obzirom da je preživio i nije ozlijeđen,  izabrana strategija se pokazala uspješnom i treba ju ponoviti.

U prošlom tekstu naveli smo probleme koji nastaju zbog nedostatka mogućnosti izbora i kontrole nad okolinom. Ukoliko od psa očekujemo bezrezervnu pozitivnu reakciju na interakciju sa svakim psom ili čovjekom, potpuno smo u krivu. Na psu je ( a ne na nama, drugim ljudima i njihovim psima) odluka s kime i na koji način želi doći u kontakt. I da li uopće želi. Nemojmo koristiti (zlorabiti) povodnik ili ogradu da psu oduzmemo mogućnost izbora i onemogućimo ga u donošenju odluka.

Uzevši u obzir navedeno na nama je višestruka zadaća:

Da pse ne izlažemo situacijama koje uzrokuju strah ili frustraciju.

Da svojim psima ne dopuštamo ponašanja koja drugim psima izazivaju strah ili frustraciju.

Da svoje pse ne dovodimo u situacije ponavljanja prakticiranja nepoželjnih ponašanja koje oni smatraju uspješnim izlaznim strategijama iz njima loših situacija.

Da svoje pse ne dovodimo u situacije da „vježbaju“ nepoželjna ponašanja i izlazne strategije na drugim psima.

Da pse (pogotovo štence) što prije maknemo iz takvih situacija.

Da sami ne pokušavamo utvrditi koji je razlog reaktivnosti našeg psa – strah ili frustracija. Drugi psi, ljudi i situacije nisu ovdje da bi nama omogućili pokusiranje!

I da odmah i svakako potražimo stručnu pomoć ako nam se čini da imamo plašljivog ili reaktivnog psa.

U suprotnom, sami doprinosimo u stvaranju reaktivnih (i plašljivih) pasa.