Razmažen pas

Moj pas je razmažen !

Rečenica koja se često čuje, a obično počinje ili završava sa „joj“ ili „pomoć“...

Može li se koncept razmaženosti iz ljudskih odnosa preslikati na odnos čovjeka sa psom ?

Što uopće znači da je pas razmažen ?

Odgovor na to pitanje ovisi od vlasnika do vlasnika. Većina ih ima nešto zajedničko: pomalo negativan i isto tako pomalo bespomoćan kontekst. Ponekad uz dozu samookrivljavanja.

Krije li se iza razmaženosti samo dobri stari neposluh i nedostatak odgovarajućeg odgoja i pas koji ne sluša/ne doživljava svoje ukućane,a oni mu to zamjeraju ?!

Jer ga vole, hrane i oblače i troše novac na njega…

Ako je tako, preslikali smo negativne emocije iz ljudskih odnosa na odnos sa psom. A tamo im nije mjesto.

Ako smatramo da je nečiji pas razmažen samo zato jer spava na krevetu - na krivom smo tragu. Spavanje na krevetu je izbor nekih vlasnika i sam po sebi ne dovodi do razmaženosti, problema u ponašanju, ni problema u odnosima sa ljudima i životinjama. Kao ni naš izbor da psa hranimo najskupljom hranom koju si možemo priuštiti. Ni jedno ni drugo ne dovode do toga da pas postane razmažen. Ako je to uopće moguće.

Što znači biti razmažen

U kontekstu ljudi, jedna od definicija kaže da razmaziti znači “naviknuti (se) na udobnosti, na ispunjenje želja i prohtjeva”.

Kako su ljudi počeli doživljavati pse četveronožnom djecom, a sebe u ulozi neke vrste roditelja, korisno je promotriti razmaženosti u kontekstu djece i donosa djece i roditelja. 

Mnogo je toga napisano na tu temu, a ovo je nekoliko savjeta i teza koje se najčešće ponavljaju:

“Nužno je da roditelji  nauče dijete da zna što smije, a što ne smije.”

“ Roditelji ne smiju udovoljavati svakoj želji djeteta. Neopravdane želje i zahtjeve moraju odlučno odbiti.”

“Djeca često nemaju granicu između odnosa prema vršnjacima i odnosa prema odraslima.”

“Iako nam je dijete prioritet, poželjno je dati mu do znanja da se svijet ne vrti oko njega.”

“Broj razmažene djece raste u posljednih dvadesetak godina. Smatra se da je tome uzrok stav roditelja koji dopuštaju svojoj djeci sve više, kako bi se na taj način iskupil i kompenzirali za sve manje vremena koje provode s njima. Razloge tome moramo tražiti u modernom načinu života (zahtjevno radno vrijeme, karijera…)”.

“Razmažena djeca postaju razmaženi odrasli ljudi”.

Razmaženost kod pasa ?

Kada navedeno prenesemo u svijet odnosa sa psom, naići ćemo na mnogo poveznica.

Psa je nužno naučiti što smije, a što ne smije. Kako se to radi od najranije dobi pisali smo u blogovima o socijalizaciji i odgoju. Pisali smo i zašto se to radi, ali nije na odmet ponoviti. 

O poznavanju onoga što se smije, a što ne ,može ovisiti život našeg psa. Samostalno pretrčavanje ceste i usisavanje svega s poda samo su dvije najvažnije nepoželjne i opasne radnje. 

Kada se radi o udovoljavanju željama, nalazimo se na skliskom terenu. Pas nas sigurno nije, niti će nas ikada tražiti da mu kupujemo hrpe (skupih) stvari. Pseće su želje jednostavne. Jesti, igrati se, šetati, spavati. Kod pasa se želje preklapaju sa potrebama, pa uopće nije upitno treba li ih ispunjavati. Naravno da treba. 

Sigurno će netko primijetiti da neki psi imaju specifične želje. Vole jesti baš određenu hranu ili posebno vole neke aktivnosti (plivanje, primjerice). Ignoriranje ili uskraćivanje ovih želja neće odgojiti psa kao što ni ispunjavanje ovih želja neće psa učiniti niti razmaženim, niti neposlušnim. Dakle, ako naš pas obožava bananu, bananu će i dobiti. Kao što ćemo mu omogućiti i omiljeno plivanje, kada god nam to životne okolnosti dozvole.

Kada govorimo o granicama u odnosu prema pripadnicima vlastite vrste i odnosu prema ljudima, sasvim je poželjno postaviti granicu. I to u ranoj dobi. Psići međusobno komuniciraju na svoj način. Igraju se međusobno također na svoj način. Kada smo pisali o tome, napomenuli smo da psića treba naučiti da naše tijelo nije igračka. S obzirom da je psić, dolaskom u novi dom, svoju pseću obitelj zamijenio ljudskom, naša je dužnost naučiti ga pravilima koja vladaju u tom novom domu. Pravilima u psećem domu, učila ga je njegova majka. Sada je na nama da nastavimo tu ulogu.

Ovdje valja napomenuti da se, kada se govori o poštivanju granica (kako kod pasa prema ljudima, tako i kod djece prema odraslima) često misli na poštivanje autoriteta. 

Izgradnja autoriteta u odnosu sa psom i prema psu često podrazumijeva ulijevanje strahopoštovanja i metode koje do toga dovode. Trzanje za šiju i rolanje po podu su metode iz nekih drugih vremena i neka tamo i ostanu. Zajedno s takvim poimanjem autoriteta u odnosima. 

Nužno je da pas nauči poštivati granice zato što živi u svijetu kojeg su (primarno) za sebe stvorili ljudi. Pas se u takvom svijetu ne snalazi. Dok ga ne naučimo njemu ništa ne znače ni cesta, ni pruga. Pas sam od sebe ne razmije da postoje i zločesti ljudi. Ljudi koji ga žele udariti, ljudi koji bacaju otrov po parkovima. 

Važno je da pas nauči pravila ponašanja i poštivanja granica i zato jer je u ljudskom svijetu agresija neprihvatljiva. U životinjskom svijetu agresija je jedan od načina rješavanja problema i kao takva normalna pojava. Za razliku od životinjskog, u današnjem ljudskom svijetu (a to je svijet u kojem naš pas živi zajedno s nama) agresija je potpuno nepoželjna. Isto kako je neprihvatljivo, nepoželjno i podložno sankcijama kada se mi potučemo na cesti i nekoga ozlijedimo, jednako vrijedi i za našeg psa. Jednako kao što nije prihvatljivo da uhvati susjedovu mačku ili kokoš.

Sve su to razlozi zašto je nužno upoznati psa s granicama prema ljudima i drugim životinjama postavljenim u svijetu u kojem živi. 

Ako pas granice ne poznaje jer nikad nisu bile ni postavljene, nije ih naučio ili ih ne poštuje, najmanji je problem hoće li se smatrati razmaženim !

Vrti li se naš svijet oko našeg psa ? I da li on to uopće zna? Važnije od odgovora na ova pitanja je odgovoriti sebi na pitanje jesmo li uspostavili odnos patološke ovisnosti između sebe i svog psa. 

Patološka ovisnost najviše je vidljiva kod pasa kojima vlasnici ili ukućani ne mogu ostati izvan vidokruga bez da to izazove raspad sistema. 

Pas koji je rastao i odrastao bez da je proveo pola sata ne gledajući u nekog od članova obitelji i nije naviknut ostati sam u drugoj prostoriji, a kamoli stanu. Pas koji slijedi ukućane kamo god se kretali. Ovo su najčešći primjeri. 

Nesvjesno, ljudi potiču nesamostalnost i povezanost koja može prerasti u patološku vezanost. Ona se pak manifestira tako da pas više ne može izdržati ni minute bez prisustva vlasnika, što narušava kvalitetu života i normalno funkcioniranje i psa i vlasnika.

Ali ja ga volim

Može li previše ljubavi razmaziti ? 

Pravi odgovor bi bio da previše ljubavi može ugušiti.  Svaki odnos, pa tako i onaj sa psom.

Previše ljubavi često rezultira prevelikom brigom. Ne zahtijeva svaka mekana stolica promjenu hrane, niti svako kihanje posjet veterinaru. 

Uz preveliku ljubav, izbjegavajte i sebičnu ljubav. To je ona koja ispunjava potrebe samo jedne strane. Pas nije modni dodatak. Pas nije sportski rekvizit. Pas nije sredstvo za praviti se važnim. Pas nije sredstvo za praviti se pametnim. Nadamo se da se nitko neće prepoznati u nekoj od ovih rečenica. 

Uvijek imajte na umu da pas nema izlaz iz života s nama. Ne može se, jednog dana, kada mu prekipi, spakirati se  i otići, Ili se prestati javljati na telefon. Zato je na nama da dobro i odgovorno razmislimo koliko i kakve ljubavi dajemo svom psu.

Savjet svakako nije da manje volite svog psa. Volite ga najviše na svijetu. Ali pokažite svoju ljubav na pravi način: kvalitetno provodite vrijeme sa psom, uložite u razumijevanje njega i njegovih potreba, uložite u socijalizaciju, odgoj i školovanje.

Umjesto zaključka 

Kako su ljudi počeli pse shvaćati kao članove obitelji, a sebe kao neki oblik skrbnika ili roditelja u kontekstu odgovornosti i brige za njih, tako su i u ljudsko - pseće odnose prenijeli stavove i emocije koje su bili rezervirani samo za ljude. 

Od pozitivnih je tu svakako ljubav. Neće vas se smatrati čudakom ako javno kažete koliko volite svoga psa.

Od negativnih su tu prije svega ljutnja i zamjeranje. 

“Ima sve, a ne sluša me !”, česta rečenica koja je odličan primjer osobe koja je svoj odnos sa psom postavila na pogrešan način. 

Pas nije tražio da mu damo sve. Što god to sve za nas bilo. Pas samo želi ispuniti svoje potrebe, a naše je dužnost da mu to omogućimo. Na ovaj ili onaj način. One koje su nam prihvatljive, ispunit ćemo kakve jesu. Za one koje su nam manje prihvatljive, naći ćemo alternativu.

Pas ne zna što znači biti poslušan. Mi smo ti na kojima je odgovornost da ga naučimo što je prihvatljivo, a što ne i gdje su granice u ljudskom svijetu.

Mi smo ti koji smo dužni informirati se o psima, naučiti (i prihvatiti) kako funkcioniraju i doživljavaju svijet oko sebe, kako bismo im mogli pružiti kvalitetan život kakav i zaslužuju.