Pas kao član obitelji

Piše: Jelena Krpan

Identitet je nešto što svi imamo, ali rijetko kritički propitujemo. Neprestano mijenjamo različite uloge koje igramo; suprug, šef, zaposlenik, dijete ili pak roditelj.

Tako se neki od nas identificiraju s ulogom roditelja svojim psima ili kućnim ljubimcima općenito ( engl. “pet parents”).

Pet parents

Ta pojava relativno je nova. Pojavila se u drugoj polovici 20. stoljeća, paralelno sa određenim društvenim promjenama.

Konkretno, odgođena dob stupanja u brak, deinstitucionalizacija braka, porast broja žena bez djece, stvorili su prostor za produbljivanje odnosa sa svojim ljubimcima. 

Uz to dogodila se promjena u percepciji kućnih ljubimaca. Više ih ne gledamo samo kao na nečije vlasništvo, već kao na članove obitelji.

Studija o prirodi odnosa 

Kada se ljudi identificiraju kao roditelji kućnih ljubimaca, kako opisuju što za njih znači biti roditelj?

Ne smatraju svi svoje kućne ljubimce članovima obitelji, a i njihove “roditeljske” priče razlikovale su se ovisno o tome imaju li ili nemaju stvarnu (ljudsku) djecu. 

Studija istraživačica Nicole Owens i Liz Grauerholz pokušala je odgovoriti na to pitanje te detaljnije razjasniti fenomen “pet parentinga.” 

Studija je zamišljena kao set intervjua od po devet otvorenih pitanja koja su ispitivala prirodu odnosa čovjeka i životinje („Pričajte mi o tome kako / kad ste shvatili da svojeg ljubimca smatrate članom obitelji“)  te sličnost tog odnosa sa ljudskom roditeljstvom  („Smatrate li se roditeljem [svom ljubimcu]? Ako da, opišite svoj roditeljski stil. ").

Intervjui su bili snimani, transkribirani te potom analizirani i kodirani po temama.

Rezultati su pokazali nekoliko zanimljivih trendova.

Otprilike 20% sudionika u potpunosti se nisu definirali kao roditelj svojih ljubimaca, a otprilike 15% ih se donekle osjećalo tako, s time da su uglavnom muškarci smatrali da nisu roditelji, iako su osjećali da su njihovi ljubimci članovi obitelji. 

Također, spol i identifikacija s aktivistima za prava životinja oblikuju percepciju pojedinaca o njihovim kućnim ljubimcima.

Tako su mnogi od sudionika koji se ne vide kao „pet parents“ uključeni u pokrete za prava životinja te su bili filozofski suprotstavljeni ideji vlasništva ili roditeljskog statusa nad životinjom jer sve životinje imaju autonomiju.

Većina sudionika, oni koji se jesu definirali kao roditelji svojih ljubimaca, mogu se podijeliti u tri skupine s obzirom na to imaju li djecu i koliko su djeca stara. 

„Pet parents“ bez djece uvelike su se pozajmljivali iz širih kulturnih narativa oko roditeljstva u stvaranju svog odnosa s ljubimcem. Opisuju svoj obiteljski život ističući svoju ulogu roditelja preko dresure životinja (kako bi se dobro ponašali s drugima) i stvaranja obitelji, a i preko očekivanja budućnosti s ljudskom djecom. Tako „pet parenting“ vide kao pripremu za tu potencijalnu ljudsku djecu. Ističući strategije roditeljstva (socijalizacija, školovanje i disciplina), posuđuju ​​iz društvenog narativa o roditeljstvu, kako bi se uspostavili kao legitimni roditelji.

„Pet parents“ s mlađom djecom opisali su svoja iskustva u smislu razlika između roditelja kućnih ljubimaca i djece. Naglasili su različite emocionalne veze, različita ulaganja energije i različite količine posla. Moglo se primijetiti kako ljubimci zadobivaju fleksibilan status, pa im tretman ovisi o promjeni života i socijalnim okolnostima s kojima se suočavaju njihovi vlasnici. Drugim riječima, kućni ljubimci koji se smatraju članovima obitelji i djecom mogu biti degradirani kada, na primjer,  ljudsko dijete uđe u obitelji. Iako su svi i dalje smatrali svoje ljubimce djecom, naglasili su da osjećaju krivnju zbog toga kako se njihov odnos s ljubimcem promijenio nakon što su dobili djecu.

Kod „pet parents“ sa starijom djecom istraživačice su našle kako oni opisuju roditeljstvo u vidu sličnosti između djece i kućnih ljubimaca. Umjesto krivnje, naglašavali su radosti koje nalaze u brizi za svoje kućne ljubimce. Moguće je da se percepcija odgoja kućnih ljubimaca promijeni kako ljudska djeca rastu i trebaju manje pažnje, a moguće je i da roditelji starije djece od početka imaju drugačiji odnos sa svojim ljubimcima.

Kako je obitelji s ljubimcima sve više i više tu su sve rasprostranjenije, tako je i pitanje „pet parentinga“ sve važnije i zaslužuje našu pozornost.

Izvori:

1.      Boston, Lacey Y., ""My Baby is a Dog": Exploration of Pet Parent Identity" (2014). Theses, Dissertations, and Other Capstone Projects. Paper 290

2.      Owens, N., & Grauerholz, L. (2018). Interspecies Parenting: How Pet Parents Construct Their Roles. Humanity & Society, 43(2), 96-119. doi: 10.1177/0160597617748166