5 naučenih navika sretnih pasa

Mnogo je stvari koje vlasnik šteneta treba naučiti štene. O njima smo već pisali u blogu namijenjenom socijalizaciji, pa se nećemo ovdje ponavljati. 

Ono što smo primijetili da se (pre)često događa, je da se dobronamjerni, ali manje iskusni vlasnici, fokusiraju samo na svakodnevne izazove. Tako se većina posveti osnovama kućnog odgoja (poput učenja vršenja nužde vani) i vježbama koje podrazumijevaju pod osnovama školovanja. Pri tome propuste naučiti psa nekim životnim navikama, koje psu možda neće biti svakodnevne.  Zato razina problema postane vidljiva, tek kada se pokaže potreba. A tada je prekasno za učenje.

Da bi to spriječili, a život psa učinili ugodnijim i sebi jednostavnijim, svakako naučite psa slijedećem:

1. Vožnja automobilom je pozitivno iskustvo

Koliko često se pas vozi u automobilu ovisi o načinu života njegovog vlasnika. Neki psi, zajedno sa svojim vlasnicima mnogo putuju. Drugi se voze u autu samo kada to zahtijeva iznimna situacija. Većina je negdje na sredini.

Kao i ljudi, neki psi odlično podnose vožnju, dok drugi pate od mučnina u vožnji. 

Ako primijetite da vaš psić spada u kategoriju pasa koji pate od bolesti putovanja, problem krenite rješavati odmah. Najlakše se rješava kod štenaca i to na način da štene što češće vozite, počevši s vrlo malim udaljenostima, koje postepeno produljujete. Uvijek pazite na to da psića prije vožnje ne hranite.

Bez obzira spada li vaš pas u kategoriju koja dobro ili loše podnosi samu vožnju, potrebno ga je naučiti da je vožnja pozitivno iskustvo. 

To se zasigurno ne postiže na način da psa stavite u auto jedino kada ide veterinaru na godišnje cijepljenje ili liječenje zbog bolesti. Strah i neugoda koju će pri tome doživjeti, stvorit će kod psa negativnu poveznicu sa automobilom i vožnjom. 

Slijedeći puta kada ga pokušate staviti u auto, pas će ili pokušati izbjeći ili će preplašeno ući, prepustivši se neugodnom ishodu.

Kako bi izbjegli takvo negativno iskustvo, potrebno je stvoriti pozitivnu poveznicu s automobilom i vožnjom. To ćemo postići vožnjom psa na mjesta koja voli, u šetnje, na izlete, u goste kod njegovih prijatelja. 

Naravno da ćemo s vremena na vrijeme odvesti psa i kod veterinara. Ali, uz to što sam posjet veterinaru ne mora nužno predstavljati dramu, omjer vožnje ide uvijek uvelike u korist lijepih mjesta i ugodnih poveznica.

2. Posjet veterinaru nije kraj svijeta

Postoji li pas koji se ne boji veterinara ? Možda i ne veterinara kao osobe, nego prostora, mirisa i postupaka povezanih s pregledima i liječenjem

Ono što uobičajeno nazivamo strahom od veterinara raznovrstan je niz i splet negativnih asocijacija uzrokovanih većinom prijašnjim događajima. Nekim psima su negativne asocijacije minimalne, pa nelagodu pokazuju tek pri nekim postupcima (tipa vađenje krvi), dok su nekima toliko jake da već vožnja autom izaziva negativnu asocijaciju straha, jer je njima vožnja jednako  odlazak veterinaru. Ovaj zadnji, drastični primjer nažalost nije samo urbana legenda, već strah o kojem, preko iskustva svojih klijenata, zna gotovo svaki trener i veterinar.

Za takav strah, kao i za mnogo drugih, svakako vrijedi ona «bolje spriječiti nego liječiti». Kako ? Dajte svom psu pozitivna iskustva i u suradnji sa svojim veterinarom pokažite psu da je posjet ambulanti tek jedan od posjeta ljudima i prostorima u kojima se događaju i dobre stvari. Ne vade se svaki puta igle. Većinom su tu i poslastice. Počnite s malim stvarima. Uđite u ambulantu, nagradite psa i izađite. Upoznajte ga s osobljem (koje ima pune džepove poslastica) i izađite. Neka se popne na vagu, nagradite i izađite. Slijedite logiku ? 

«Uklikajte» psa da se ne boji posjeta veterinaru, dodira i pregleda!  Zato, kliker u ruke i kod veterinara s povjerenjem.

3. Kućni boks je ugodno i sigurno mjesto

Mišljenja vlasnika u vezi kućnog boksa su podvojena. Postoje zagovornici boksa i  postoje  vatreni protivnici boksa. A postoje i oni koji se ne mogu odlučiti kojem stavu se prikloniti jer nemaju baš nikakvo iskustvo s korištenjem kućnog boksa.

Vrata na boksu ne služe tome da bi uvijek bila zatvorena

Da razjasnimo odmah na početku. Nije stvar u boksu, nego u načinu držanja psa i odnosu prema psu. Ako se boks koristi kao kazna, onda smo mi prvi protivnici takvom pristupu. 

Stvar je u tome da nam ne treba boks da bi psa “učili pameti” na taj način. Ljudi koriste zatvaranje u drugu sobu. Ili na balkon. Pristup je loš i pogrešan, bez obzira koristimo li zatvaranje u boks ili odvajanje u drugu prostoriju kao kaznu.

Sada kada znamo čemu boks nikako ne služi, vrijeme je da navedemo njegovu pravu namjenu.

Boks je mjesto za odmor i spavanje. Boks je mjesto gdje se pas osjeća ugodno, opušteno i sigurno. Boks je jedno od mjesta pomoću kojeg se pas uči biti odvojen od ostalih ukućana.

Najbolji pristup učenju na boks je početi odmalena, stvaranjem pozitivnih asocijacija.

Zato za boravak u boksu rezerviramo izrazito dobre stvari. Primjerice Kong s omiljenim punjenjem, kojeg pas u drugim situacijama ne dobiva.

Početak privikavanja je uvijek kratak i produljuje se postepeno. Da, privikavanje je proces, koji ima svoje zakonitosti i faze koje ne možemo ignorirati, brzati i preskakati, a očekivati uspjeh. Nije opcija nabaviti boks, ubaciti punjeni Kong - i psa - zatvoriti vrata i otići na posao. To tako ne funkcionira, zato apeliramo na vas da niti ne pokušavate pristupiti na taj način. Jedini, prema psu ispravan način je, ovaj koji smo ranije naveli. 

Mnogo vlasnika odlučuju se na boks kada pas počinje pokazivati probleme u ponašanju. Primjerice trgati stvari dok je sam, oštećivati namještaj i slično. Ako ste se prepoznali, dobra vijest je da niste jedini. Druga dobra vijest je da se problem može riješiti. I treća dobra vijest je da i u tom slučaju pas boks ne treba (niti smije) doživjeti kao kaznu. 

Pristup je isti, kao i kad privikavate psa na boks bez nekog posebnog razloga. Polako, stvaranjem pozitivnih asocijacija. 

Svakako treba naglasiti da je stavljanje psa u boks u svrhu sprečavanja činjenja štete samo prijelazni korak ka rješavanju problema, a ne trajno i jedino rješenje. Da bi pas dugoročno i trajno prestao raditi štetu, potrebno je naći uzrok problema, a ne samo fizički onemogućiti psa u uništavanju. 

I za kraj poglavlje o kućnom boksu još jedna važna napomena. Ako i dalje niste pristalica boksa, razmislite o sljedećem scenariju. Pas se, na žalost, razboli i mora provesti neko vrijeme u veterinarskoj klinici. Tamo su psi, zbog svoje sigurnosti, smješteni u boksevima. I sada imate bolesnog psa koji se prvi puta u životu sreće s boravkom u boksu. Nije baš dobitna kombinacija. Zato naučite psa unaprijed da boks nije zlo, kazna niti disciplinska mjera, već samo jedno od mjesta u kojem se provodi vrijeme.

4. Psa mogu prošetati i pričuvati drugi ljudi 

Primjer sa situacijom ostanka kod veterinara poslužit će kao dobar uvod u temu (problema) odvajanja od vlasnika. 

Ljudi nabave psa i smetnu s uma naučiti ga 2 koncepta:

• ostati sam u vlastitom domu,

• ostati bez vlasnika na manje poznatom mjestu.

Trenutni primjer s pandemijom koronavirusa i radom od kuće, samo je najnoviji. I prije njega bilo je ljudi čiji je način života podrazumijevao da je uvijek netko kod kuće tj da pas nikada nije sam. 

I tako je pas rastao i odrastao bez da je proveo pola sata ne gledajući u nekog od članova obitelji. Često i doslovno. Pas nije naviknut niti ostati u drugoj prostoriji, slijedi ukućane kuda god se kretali. Napeto iščekuje ishod ispred kupaone, a ljudi komentiraju kako je to simpatično.

Nije niti simpatično, niti poželjno. Nesvjesno, ljudi potiču nesamostalnost i povezanost koja može prerasti u patološku vezanost. Ona se pak manifestira tako da pas više ne može izdržati ni minute bez prisustva vlasnika, što narušava kvalitetu života i normalno funkcioniranje i psa i vlasnika.

Kako bi spriječili ovu neugodno pojavu, a svom psu omogućili normalan i sretan život, od malena ga učimo da je normalno da povremeno ostaje sam. Za to vrijede ista pravila, kao i za privikavanje na vožnju automobilom i boravak u kućnom boksu. Vrijeme kada krećemo s učenjem/privikavanjem je u štenećoj dobi, a kriteriji su niski i s vremenom se produljuju. Tako psić najprije ostaje sam u jednoj prostoriji, vi odlazite u drugu, ali mu ostajete u vidokrugu; kada to savlada, odlazite u drugu prostoriju, izvan njegovog vidokruga; zatim odlazite izvan stana (ali ostajete pred vratima) i vraćate se odmah; zatim postepeno produljujete vrijeme odlaska itd.

I sada se vraćamo na priču s ostankom kod veterinara s početka poglavlja. Paralelno kako učimo/privikavamo psa da ostaje sam u vlastitom domu, učimo ga i situacijama da ga mogu prošetati i pričuvati i drugi ljudi. I bez naše prisutnosti. Ostanak kod veterinara samo je jedna od situacija kada će psu zatrebati poznavanje i takve situacije. Druga je naš odlazak na put, uslijed kojeg će pas ostati na čuvanju kod naših prijatelja ili u psećem hotelu. Dobijemo gripu ?! Prijatelji će nam uskočiti za šetnju, ali mi moramo imati psa pripremljenog na takvu situaciju.

Ako želimo imati mentalno stabilnog i sretnog psa svakako ćemo ga pripremiti na situaciju u kojoj će preživjeti bez nas (i drame) 5 minuta, 5 sati ili 5 dana.

5. Pas ima dobar odnos sa svojim ukućanima

Dobar odnos psa sa ukućanima se uči i gradi s vremenom. Bez dobrog odnosa psa s ukućanima i ukućana sa psom, nema sretnog psa, sretnih vlasnika, niti sretnog doma.

Dobar odnos prije svega podrazumijeva jasna pravila. Jasna pravila znače da pas točno zna što se od njega očekuje, da pravila vrijede uvijek i da ih svi ukućani primjenjuju na isti način.

Najveći neprijatelj jasnoće u očima psa je siva zona. U sivoj zoni pas ponekad smije spavati na kauču, a ponekad ne, pri čemu ponekad nije točno definirano. U sivoj zoni pas ponekad dobije hranu od stola, a ponekad ga vičući potjeramo na mjesto. U sivoj zoni nas uglavnom ne smeta dok nas pas vuče u šetnji, ali ponekad ga zbog toga kaznimo. U sivoj zoni djeca skaču sa psom po stanu dok nešto ne potrgaju, nakon čega roditelji kazne psa. Psi ne znaju funkcionirati u sivoj zoni. Postaju nesigurni i bojažljivi. Zato umjesto sive zone, imamo jasna crno - bijela pravila. Po njima pas zna funkcionirati jer zna što se od njega očekuje. Opušten je, smiren i sretan.

Dobar odnos podrazumijeva odnos bez ljutnje. Ljutnja, prijetnje, vikanje i durenje loše su karakteristike međuljudskih odnosa i nikako ih ne treba miješati u odnos sa psom. Pas će nas poslušati kada smo ga naučili i kada nas razumije, ne kada vičemo i ljutimo se na njega. Ako i posluša, to će učiniti iz straha. A mi želimo prijatelja, ne roba. Zato ćemo u odnosu sa psom upotrebljavati pozitivne emocije, a energiju uložiti u odgoj i školovanje psa. 

Kada pas napravi nešto što nam se ne sviđa, ostat ćemo smireni i dosljedni. I poraditi na dodatnom učenju.

I na kraju, dobar odnos podrazumijeva da pas ima svoj mir i vrijeme za sebe. 

Kao što mi ljudi imamo omiljenu fotelju i krevet u kojem spavamo, tako i naš pas ima svoje mjesto na koje odlazi da bi se odmorio i naspavao. Bez obzira radilo se o psećem jastuku, košari, fotelji ili boksu, pas ima pravo na svoj mir kada ga poželi. Kada pas ode na mjesto i odmara se, nemojte ga zivkati, buditi ili smetati na drugi način. Svakako naučite djecu da poštuju pravo psa na mir i odmor. Ne dajte im da ga tjeraju na igru, nakon što je zaspao na u svom krevetiću nakon doručka. Pas nije igračka, niti robot na navijanje. Pas je živo biće kojem su, za fizičko i mentalno zdravlje potrebni mir, odmor i san.

Dobar odnos je navika koja se gradi. Pas naviknut na dobar odnos sa svojim ukućanima je sretan, smiren i zadovoljan. Pas naviknut na loš odnos sa svojim ukućanima živi u polustrahu, nemiran je i anksiozan. 

Učinite svom psu uslugu i izgradite dobar odnos. Naviknite ga da je dobar odnos upravo ono što može očekivati od vas. Vaš pas će vam bit zahvalan.