Može li pas imati loš dan
Foto: Vijay Krishnawat, Pexels
A što kada psu nije njegov dan ?
Priznajemo li uopće da tako nešto postoji?
Mogu li psi imati loš dan ?
Ne u kontekstu bolesti, već dan kada im jednostavno nešto (ili ništa) ne ide. Barem ne onako kako smo mi planirali.
Ovo je razmišljanje na glas najviše o sportskim psima i njihovim nastupima na ispitima i natjecanjima.
Što ne umanjuje mogućnosti da svaki pas može imati loš dan, ali ako se ne radi o nastupu, mogućnosti koje su nam na raspolaganju mnogo su veće. A to je i tema za neki drugi tekst.
Nema dvojbe da su sportovi zahtjevni.
U individualnim sportovima sve ovisi samo o nama - pa ako nam i nije dan - možda odlučimo sami sebe malo pritisnuti, stisnuti zube i odraditi do kraja.
Ekipni sportovi su druga priča. S jedne strane lakši, jer naš loš dan možda „izvuče“ ostatak ekipe. Ali možda nas ostatak ekipe „povuče“ u svoj loš dan.
Sportovi sa psima su specifični ekipni sportovi, u kojima onaj drugi dio tima, onaj na 4 noge, daje svoj poseban i nezamjenjiv doprinos. Plus, u kojima smo mi odgovorni za oba člana tima.
Pa kao nositeljima odgovornosti ne samo za ishod, nego i za oba člana, koje su nam opcije na raspolaganju ?
Jedna je nastaviti kako smo planirali i pokušati izgurati do kraja. Možda stvari „sjednu“ na svoje mjesto i sve krene dobrim tokom jer vidimo da ima odličnih, ali i manje odličnih trenutaka.
Druga je pokušati izgurati do kraja pod svaku cijenu, bez obzira što nam svakim korakom postaje sve jasnije da stvari idu sve gore.
Treća je reći psu „hvala ti prijatelju, znam da daješ najbolje od sebe, ali danas nam ne ide; ajmo mi doma“.
Drugu opciju ćemo odbaciti jer nije ni mudra, ni edukativna.
Ostaju nam 1. i 3.
Da bi dobro odabrali između te dvije moramo dobro poznavati svog psa, staviti vlastiti ego gdje mu je mjesto, imati jasno posložene prioritete i dugoročne ciljeve.
Što dobivamo, a što gubimo ako odustanemo, a što ako nastavljamo ? Mi, kao tim !!!!!
Na ovo pitanje nema jednoznačnog odgovora. Puno toga ovisi o okolnostima u kojima smo se našli, znamo li razlog zašto se nešto događa, nalazimo se u situaciju u kojoj smo se našli već i prije (pa procjenjujemo kako može završiti), kako se pas nosi sa svakim daljnjim korakom, a kako mi …
Umjesto da se ljutimo (na psa naravno, pa nećemo valjda na sebe ?!), prihvatimo takve situacije kao priliku da:
-naučimo nešto,
-nešto što do tada nismo znali (jer očigledno nismo),
-naučimo nešto o našem psu,
-o svom utjecaju na psa,
-o utjecaju ponašanja psa na nas,
-o našim reakcijama,
-analiziramo na čemu trebamo poraditi,
-razmislimo možda i o planu B ako nam se slična situacija ponovi,
-naučimo ranije prepoznati znakove da stvari kreću krivim smjerom,
-shvatimo da još nismo spremni za nešto,
-da pas nije spreman,
-da je još mnogo treninga pred nama,
-da smo se precijenili i u čemu točno,
-da smo mi pogriješili kada smo napravili to i to,
-da nismo psu dali priliku,
-da nismo vjerovali psu...
To je ono o čemu će istinski sportaši mnogo razmišljati i analizirati poslije.
No da se vratimo na trenutak odluke kada shvatimo da stvari kreću krivo. Tada nemamo mnogo vremena za razmišljanje i analizu.
Što ćemo odlučiti i što napraviti ?
Što god odlučili trebamo imati na umu da mentalitetu „ako si prvi svega si vrijedan“ nema mjesta u sportovima sa psima. Iako odlično opisano često shvaćanje pobjednika i pobjede u ljudskim okvirima, pas nije zaslužio da ga se promatra kao vrijednog kada nam ide dobro, a omalovažava, osuđuje i okrivljuje kada nam ide loše.
Jer možda je pas napravio najbolje što je mogao u okolnostima u koje smo ga stavili i s načinom kako i koliko smo ga naučili.
A možda mu je samo bio loš dan. Kao član tima i naš najbolji prijatelj, pas ima pravo na to!
naslovna fotografija: Pixabay, Pexels