Kako komunicirati sa svojim psom

Uspješna komunikacija sa našim psom ovisi o nekoliko faktora. To su jasna pravila, pravilna i dosljedna upotreba verbalne i neverbalne komunikacije te svjesnost o utjecaju naših emocija na odnos sa psom.

Jasna pravila

Jasna pravila znače da pas točno zna što se od njega očekuje, da pravila vrijede uvijek i da ih svi koji žive sa psom primjenjuju na isti način. I naravno, da pas zna što može očekivati od nas.

Najveći neprijatelj jasnoće u očima psa je siva zona. U sivoj zoni pas ponekad smije spavati na kauču, a ponekad ne, pri čemu ponekad nije točno definirano. U sivoj zoni pas ponekad dobije hranu od stola, a ponekad ga vičući potjeramo na mjesto. U sivoj zoni nas uglavnom ne smeta dok nas pas vuče na povodniku, ali ponekad ga ipak zbog toga kaznimo. U sivoj zoni djeca skaču sa psom po stanu dok nešto ne potrgaju, nakon čega roditelji kazne psa. Psi ne znaju funkcionirati u sivoj zoni. Postaju nesigurni i bojažljivi.

Zato umjesto sive zone, imamo jasna crno - bijela pravila. Po njima pas zna funkcionirati jer zna što se od njega očekuje. Opušten je, smiren i sretan.

Jasna pravila temelj su dobre komunikacije i dobrog međusobnog odnosa. Dobar odnos se uči i gradi s vremenom. Bez dobrog odnosa nema sretnog psa, sretnih vlasnika, niti sretnog doma.

Neverbalna komunikacija

Neverbalna komunikacija podrazumijeva geste, mimiku lica i držanje tijela.

Iako ljudi uglavnom smatraju da im je verbalno izražavanje glavni način međusobne komunikacije, istina je da neverbalna komunikacija predstavlja vrlo velik udio u međuljudskoj komunikaciji.

Svoje načine komunikacije, kako verbalne tako i neverbalne ljudi automatski prenose i na svoj odnos sa psima. I dok su verbalnog načina komunikacije svjesni (bio on ispravan ili pogrešan), neverbalnog nerijetko nisu svjesni. Ili mu, iz neznanja, ne pridaju značaj koji bi trebali.

Psi su, s druge strane, majstori neverbalne komunikacije. To je način kako komuniciraju međusobno, način koji najbolje razumiju, ili kada se radi o nama ljudima, pokušavaju razumjeti.

I dok im za razumijevanje naših pokušaja verbalnog komuniciranja s njima treba i učenja i vremena, neverbalno psima ide puno brže i lakše. Psi prepoznaju vrlo suptilne promjene u našem držanju, izraze lica, poglede, čak i promjene u disanju. Vrlo brzo nauče što nam znače određeni pokreti rukama i izrazi lica.

Greške u neverbalnoj komunikaciji

Loše je kada naša neverbalna komunikacija, odnosno govor tijela psu šalje sasvim drugačiju poruku od one koju želimo poslati.

Kao najznačajnije i najčešće pogrešne načine izdvojit ćemo direktan pogled u oči, blizinu tj ulazak u osobni prostor i način hoda.

U životinjskom svijetu, pa tako i u psećem, direktan pogled u oči podrazumijeva nešto sasvim drugo nego u ljudskoj (zapadnjačkoj) kulturi. I dok ćemo ljude koji nas tijekom komunikacije ne gledaju u oči okarakterizirati kao nepristojne, isto ne vrijedi i za komunikaciju za psima. Pogled u oči u psećem se svijetu smatra izazovom, pa čak i prijetnjom. Izbjegavanje pogleda (ponekad i praćeno okretanjem glave) znak je želje za izbjegavanjem konflikta i popustljivosti. U ljudskom svijetu to bi čak okarakterizirali kao iskazivanje poštovanja.

Pogled u oči je česta i dobrodošla vježba komunikacije i koncentracije, ali ona je upravo kako se i naziva - vježba koju pas uči. Plahim psima početak učenja te vježbe može izazvati dodatnu nesigurnost, što posebno treba uzeti u obzir i prilagoditi način učenja.

Direktan hod, pogotovo žustrim korakom ravno prema psu i ulazak u njegov osobni prostor nikako nisu poželjni načini prilaska psu. Pogotovo ako se ne radi o našem vlastitom psu, koji poznaje nas i naše namjere te ima s nama pozitivna iskustva, a dodatno je i stabilne naravi (ni plašljiv ni agresivan).

Psi jedni drugima prilaze u luku, a direktan pristup s ulaskom u osobni prostor može se protumačiti (a često i je), kao čin provokacije i agresije. Možda je sada svima jasnije zašto susreti na povodnicima pod sloganom „neka se samo pozdrave, moj neće ništa“ često završe sukobom. Izbjegavajte takve susrete.

Naš je savjet da i mi i naši psi poštujemo žutu liniju drugog psa, na isti način kao što očekujemo i želimo da drugi ljudi poštuju našu granicu osobnog prostora.

Signali koje šaljemo jedni drugima

Kada govorimo o neverbalnoj komunikaciji, svakako trebamo spomenuti i umirujuće signale. Takvi signali su jedan od načina komunikacije među psima i služe za prevenciju i rješavanje sukoba te smanjivanje stresa. O umirujućim signalima više smo pisali u tekstu „Kako pomoći psu u stresu“. Ovdje ćemo samo napomenuti da su psi ove signale prenijeli i na komunikaciju prema nama, ljudima, koristeći ih na isti način kao što ih koriste prema pripadnicima vlastite vrste.

I tu dolazimo do svojevrsnog apsurda. Dok su psi u komunikaciji s ljudima skloniji korištenju umirujućih signala, ljudi su često skloni korištenju prijetećih (ili zastrašujućih) signala. Mahanje ili upiranje prstom prema psu, vikanje, oštar glas, naginjanje nad psa, hvatanje za ogrlicu (ili šiju) i slično samo su najčešći primjeri. Sjetimo se toga prije nego neki od ovih, ni malo ugodnih signala uputimo slijedeći puta prema svome psu. 

Verbalna komunikacija

Verbalna komunikacija znači da poruke razmjenjujemo riječima, što uključuje govor i slušanje.

Da bi se ljudi međusobno dobro razumjeli, važno je da uspostave dobru ravnotežu između govora i slušanja onoga što drugi govori.

Kada je riječ o psima, važno je uspostaviti ravnotežu između govora i razumijevanja onoga što se psu govori.

Psima je važno i što im govorimo, kao i način na kojim im to kažemo

Šutnja nije uvijek zlato

Mi, ljudi živimo uglavnom u verbalnom svijetu. Glavni, svjesni „alat“ komunikacije sa drugim ljudima nam je govor. Govor nisu samo izgovorene riječi. Bitan je i naš glas i ton, odnosno način na koji izgovaramo riječi jer je to način da kroz govor izražavamo i svoje osjećaje.

Upravo je ton kako izgovaramo pojedine riječi (ili cijele rečenice) taj na koji psi dobivaju vrijedne informacije od nas. Ne nužno baš i one koje smo im htjeli dati.

Psi kroz naš ton glasa i način na koji izgovaramo riječi pokušavaju prepoznati emocije koje se nalaze u pozadini. Kada naš ton spoje sa gestama ili određenom mimikom, kao i kemijom koja se događa u našem tijelu (npr aktivacija adrenalina), dobivaju vrlo specifičnu sliku što se sa nama događa.

Zato šutnja, šture informacijam (povremeni „bravo“ lednog tona) , bezizražajni izraz lica i slično nisu poželjni načini komunikacije sa psom. Mi možda i znamo da se iza toga krije zadovoljstvo dobrim radom psa, ali pas to ne zna. Ostaje uskraćen za vrijedne informacije koje bi mu olakšale shvaćanje onoga što od njega očekujemo, kao i dale do znanja koliko vrednujemo njegov trud.

Takav šturi način komunikacije svodi međusobni odnos na čisto mehaničko ponavljanje pojedinih pokreta ili radnji. Ako volimo svog psa, a premisa je da ga stvarno volimo, onda mu pružimo puno više od toga. Zaslužio je.

Recimo to jasno i glasno

Kada se obraćamo psima, poželjno je da budemo jasni. Uvijek. Bez obzira radilo se o verbalnoj ili neverbalnoj komunikaciji.

Koliko je jasnoća poželjna, toliko glasnoća nije. Dobar dio ljudi vjeruje da će lakše dobiti pažnju psa kada mu se obrate vrlo glasno (vičući), još bolje i u kombinaciji sa izraženim emocijama (autoritet, strogoća).

Pas čuje vrlo dobro i osim ako se želite obratiti psu koji je stvarno daleko od vas, normalan ton glasa bit će sasvim dovoljan. Mnogo je vlasnika pasa naučilo na vlastitom primjeru da nije stvar u tome čuje li ih pas ili ne, već želi li ih poslušati ili ne.

Vikanje na psa, praćeno prijetećim emocijama, kod nekih pasa funkcionira neko vrijeme i pod određenim uvjetima. Kada pas nauči da se iza vikanja ne događa ništa, a uz to je i dovoljno daleko pa smatra da ga ne možemo fizički uhvatiti ili stići, vikanje će morati postati sve jače da bi uopće pridobili pažnju psa. Posljedica vikanja i galame na psa je da nas se pas počne bojati. Uglavnom zato jer se u podlozi vike nalaze negativne emocije. Nadalje, da bi vikanje funkcioniralo ono mora imati posljedicu. Ako je posljedica kazna neugodna po psa, pas će reagirati na vikanje. No to je smjer u kojem nikako ne želimo ići !!!

Emocije kao oblik komunikacije

Dobar odnos sa psom podrazumijeva komunikaciju bez ljutnje. Ljutnja, prijetnje, vikanje i durenje loše su karakteristike međuljudskih odnosa i nikako ih ne treba miješati u odnos sa psom. Pas će nas poslušati kada smo ga naučili i kada nas razumije, ne kada vičemo i ljutimo se na njega. Ako i posluša, to će učiniti iz straha. A mi želimo prijatelja, ne roba.

Zato ćemo u odnosu sa psom upotrebljavati pozitivne emocije, a energiju uložiti u odgoj i školovanje psa. 

Problem sa upotrebom negativnih emocija u odnosu sa psom ide i dalje. Zamislimo sljedeći primjer. Pas je napravio nešto što nam se ne sviđa i mi smo se razljutili. Vikali smo i prijetili. Plus vjerojatno, u naletu bijesa, kaznili psa. Možda smo ga udarili novinama, možda smo ga iz kuće izbacili u dvorište, a možda smo ga „samo“ pošteno izgrdili. Vrlo loš scenarij, u svakom slučaju. Ono što je pas zapamtio je da će se loše provesti kada smo mi ljuti.

U sljedećem scenariju se vraćamo ljuti s posla. Naša ljutnja nema nikakve veze sa psom, nego sa šefom, rokovima, lijenim kolegama. Možda su nas naljutili u prometu. Svejedno. Ljuti smo. Otključavamo vrata, a u glavi i dalje vrtimo ljuti film. Pas nas vidi i sklanja nam se s puta, pokazujući signale stresa. Nama nije jasno što je sad njemu. Pas misli da je on kriv ! Povezao je našu ljutnju sa sobom!!! Naša ljutnja u njegovom shvaćanju nosi loše posljedice za njega.

Da bi izbjegli ovakve scenarije, kada pas i napravi nešto što nam se ne sviđa, ostat ćemo smireni i dosljedni. I poraditi na dodatnom učenju.

Isprobajmo potpuno drugačiji scenarij. Kada pas napravi nešto što nam se sviđa, jako mu se razveselimo, nasmiješimo i obilno ga pohvalimo veselim, ali mirnim glasnom. Odmah ćemo primijetiti promjenu u držanju i ponašanju psa. Od poluzainteresiranog dobit ćemo psa koji jedva čeka da mu se ponovno obratimo i da ponovno izvede ponašanje koje ga je dovelo do pohvale.

Upravo zato jer su vrlo moćan „alat“ emocije je poželjno upotrijebiti i u odgoju, socijalizaciji i školovanju pasa. Kako pasa ljubimaca, tako i sportskih pasa. I to one pozitivne, iz prethodnog primjera. Za nepoželjna ponašanja ili loše izvedene vježbe „rezervirat“ ćemo smirenost i dodatno vrijeme za učenje.

Gdje nastaju problemi ?

(Ne)usklađenost verbalne i neverbalne komunikacije

Naše držanje tijela treba biti u skladu s izgovorenim riječima ( i obratno), a oboje trebaju biti usklađeni s našim emocijama. Problemi nastaju kada verbalno šaljemo jednu, a neverbalno sasvim suprotnu poruku. Jer dok se mi usredotočujemo na riječi koje izgovaramo, psi nas promatraju i pri tom iščitavaju sve, uključujući i vrlo suptilne signale i emocije.  

Čest primjer nesvjesne neverbalne komunikacije nalazimo kod učenja pasa određenim vježbama. Radi se o korištenju različitih signala (mimika i gesta) tijekom učenja psa. Ljudi su skloni pokazivati rukom, prstom ili pokretima glave. To rade prije, istovremeno ili nakon što izgovore riječ koju koriste kao znak da pas izvrši određenju radnju. I to rade ponekad svjesno, ali ponekad i nesvjesno. 

A s obzirom da rade i nesvjesno, nisu dosljedni u tome. Ponekad izgovore riječ  i naprave pokret, a ponekad i ne. I evo nas kod nerazumijevanja. Ljudi su skloni pse proglasiti neposlušnima, a zapravo se radi o psima koji nas ne razumiju. Više o tome možete pročitati u tekstu „Zašto je moj pas neposlušan?“

Kao što smo ranije istaknuli, uvijek trebamo imati na umu da su psi odlični promatrači. Psima je u prirodi da primarno obraćaju pažnju na govor tijela ( ne na riječi ) jer tako komuniciraju  međusobno.

Kada su u treningu prisutne obje komponente (i riječ i signal) pas će odabrati slijediti signal. Ako su kontradiktorni (primjerice riječ za sjedi, a signal za lezi), pas nas ne razumije.

Kada su u učenju bile prisutne obje komponente, a kasnije izbacimo jednu (namjerno ili slučajno), pas opet ne razumije.  Najbolji primjer za to je pokazivanje rukom prema dolje uz riječ “lezi”. Držite li ruku mirno, pas vjerojatno neće leći. Ali pokažete li samo rukom prema dolje (i ne izgovorite riječ “lezi”) velika je vjerojatnost da će pas ipak leći.

Zato poradimo na osvješćivanju signala koje nesvjesno šaljemo. Kao i učenju koje signale trebamo slati i kada.

Nedosljednost u verbalnoj komunikaciji

Tri su najčešća problema kada govorimo o nedosljednosti. Jedan je upotreba riječi koje nama predstavljaju istoznačnice, drugi je upotreba iste riječi za različita značenja,  a treći je upotreba različitog tona i načina izgovora pojedinih riječi.

Kada razgovaraju međusobno ljudi će shvatiti kada im kažemo i dođi i idemo i ajmo i hajde. Kao što će razumjeti kada kažu i sjedi i sjedi dolje i sjedi tu. Psi neće.  

Isto kao što neće razumjeti da riječ dođi znači dođi k meni i hodaj za mnom. Ljudi iščitavaju iz konteksta. Psi ne.

Ljudi razumiju riječi vlastitog jezika bez obzira gdje stave naglasak, izgovaraju li ih brzo ili otegnutno i bez obzira na ton. Psu nikako ne znači isto kažemo li mu sjedi ili sjeeeeeeeeeedi. Bravo ili braaaaaaaaaavo.

Dio problema koji proizlaze iz nedosljednosti može se premostiti upotrebom kliker metode u procesu učenja, ali to je već tema za drugi blog.

Komuniciramo i kada ne mislimo da komuniciramo

Verbalne smo komunikacije svjesni i koristimo ju ciljano. Što se ne bi moglo reći za onu neverbalnu. Pogotovo jer ona ponekad ide automatski uz određena emocionalna stanja. U ljutnji ćemo se vjerojatno automatski namrštiti, zauzeti ukočen stav tijela, prijetiti prstom, govoriti odrješitije i glasnije.

Sve će to naš pas pohraniti u svojoj memoriji. I slijedeći puta kada ponovimo neki od ovih signala, pas će ih automatski povezati s našim ljutnjom. Usmjerenom prema njemu, radilo se stvarno o tome ili ne.

Znamo da pas uvijek uči, bili mi toga svjesni ili ne. I neovisno o našoj želji da pas tog trenutka nauči baš tu, određenu lekciju. Ta vrsta učenja naziva se prikriveno učenje, a označava proces uslijed kojeg psa može učiti (pohranjivati informacije), a da pri tome ne pokazuje (nama) vidljive znakove da uči. Naučeno će pas pokazati pri određenim okolnostima i to onima koje su ga i dovele do učenja.

U prikriveno učenje, možemo ubrojiti i komunikacijske signale koje šaljemo psu, a kojih nismo svjesni ili ne želimo da ih pas upamti u određenom kontekstu. Bez obzira na našu svjesnost ili željenu namjeru, zbog mehanizama na koje ova vrsta učenja funkcionira, ono se ipak događa.

I jasnoća i verbalna i neverbalna komunikacija kao i emocije vrijedni su alati kako komunikacije tako i  (posljedično) uspostavljanja dobrog odnosa i sretnog suživota sa našim psom. Zato ih koristimo ciljano i mudro.

Djecu učimo bontonu i primjerenim načinima međuljudske komunikacije. Zašto nam se onda podrazumijeva da nas psi razumiju i shvaćaju sami po sebi ? Zašto očekujemo od druge vrste nešto što ne očekujemo od vlastite ?! I zašto smatramo da sami ne trebamo učiti o načinima kako psi komuniciraju i vide svijet oko sebe. Zašto bi razumijevanje odnosa sa psima sveli na privikavanje na ogrlicu i šetnju na povodniku ? ili očekivali od pasa da prihvaćaju (ili čak i vole) ljudske načine iskazivanja međusobne naklonosti.

Pravi prijatelji prihvaćanjem i poštivanjem posebnosti i različitosti onog drugog pokazuju svoje istinsko prijateljstvo i naklonosti. Isto vrijedi i za ljudsko-pseća prijateljstva i odnose.