Petarde, strah i lijepljenje etiketa
Od kako se su zadnjih dana počeli ponovno javljati strahovi vezani uz petarde i pucnjavu, dio ljudi traži savjet ili samo komentira kako njihovi psi ( i oni zajedno s njima) takve situacije teško proživljavaju.
Tu i tamo se naiđe i na komentar u tipu „pa što se svake godine žalite, umjesto da si konačno naučite pse da se ne boje pucnjave“ .
Smatraju li autori takvih komentara sve ljude čiji se psi boje pucnjave neodgovornima ? Osobama koje ne vode brigu o dobrobiti svojih pasa ? Već ih iz godine u godinu puštaju da proživljavaju isti ili gori strah (užas), nonšalantno čekajući da to doba godine prođe i sve se opet vrati u rutinu…
Jesmo li stvarno u svom krhkom idealnom svijetu zaboravili da:
strah može biti urođen – ako znamo da postoje pasmine (npr lovne i službene) koje su genetski selekcionirane da se ne boje pucnja, a kao dokaz moraju proći provjeru (plaha ili agresivna reakcija su eliminacijski faktori) – ALI provjeru ipak ne prolaze, uglavnom zbog plahosti – što je tek onda s onima kojima otpornost na takve zvukove nije upisana u genetski kod ?!,
strah može biti posljedica traume – jednog ili više traumatičnog događaja, za kojeg nije kriv vlasnik psa (a još manje pas), ali okidači i reakcija ostaju prisutni cijeli život,
nitko i ništa ne može pripremiti psa na vrstu, količinu i glasnoću pucnjave koja se povremeno događa u nekim gradovima/kvartovima,
jedno je učiti psa da se ne boji pucnja ili vatrometa, a drugo „objasniti“ psu da su to oni isti zvukovi na koje smo ga privikavali ( A NISU), kada se odjednom nađemo usred rafalne paljbe i „topovskih“ udara koji podsjećaju na ratnu zonu,
da, vojni psi pate od PTSP-a (kad smo kod ratne zone)…
Zato prije nego upremo prstom u nekoga i proglasimo ga napornim kukajućim plačljivcem , pokušajmo hodati u njegovim cipelama. U ovom slučaju, šetati ( i živjeti) sa njegovim psom.
Želimo vam sretne i mirne blagdane