Kako uklopiti psa u ljudsku sredinu

Psi su davno domesticirani (udomaćeni) s ljudima. Pas je zapravo prva udomaćena životinjska vrsta, pretpostavlja se putem hranjenja tj. bacanjem otpadaka ,zatim i neke vrste suradnje u lovu.  To što je pas započeo svoj život u blizini ljudi i sa ljudima ne znači da je i poprimio njihove karakteristike. Pas je i dalje pas, ne govori niti jedan od ljudskih jezika i potrebno ga je naučiti kako živjeti s ljudima.  Pogotovo ga je potrebno naučiti kako živjeti u modernoj, urbanoj ljudskoj zajednici.

Socijalizacija i habituacija

U tom kontekstu često se spominju pojmovi socijalizacije i habituacije.  Vlasnici pasa pričaju o tome, ali manji broj zna na što se točno odnose ili ih zna pravilno primijeniti.

Da pojednostavimo, socijalizacija označava prilagodbu psa prema ljudima i životinjama,dok habituacija označava prilagodbu psa prema okolini

Ovi pojmovi podrazumijevaju učenje šteneta vještinama koje će mu pomoći da odraste u stabilnu jedinku, sposobnu za normalan život u okolini koja ga okružuje. Štene se uči da normalno reagira na ljude i životinje s kojima dolazi u kontakt, kao i na podražaje iz okoline (promet i buka su oni najčešći). 

Da, štene se uči, a ne rađa s ovim znanjima i iskustvima. 

Proces počinje od prvog dana dolaska šteneta na svijet. Prvih dana glavnu ulogu ima majka, a čim štenci malo stasaju važnu ulogu preuzima odgovorni uzgajivač. On je prvi koji privikava i uči štene na ljudski dodir, a kasnije i na zvukove, mirise i podloge. 

Iako uzgajivač započinje s procesom izlaganja štenaca novim iskustvima, on taj proces ne završava. Nastavlja ga novi vlasnik.

Neka su istraživanja pokazala da kritični period privikavanja psa na okolinu,ljude i životinje završava vrlo rano, već sa oko 4 mjeseca života. Sve što učimo, ili pokušavamo naučiti poslije možemo nadomjestiti samo djelomično . A štene, pogotovo ako nije stabilne naravni, izrasti u plašljivog i neprilagođenog psa.

Pozitivna iskustva

Od iznimne je važnosti naglasiti da ispravna socijalizacija/habituacija podrazumijeva stjecanje POZITIVNIH, a NE BILO KAKVIH iskustava. 

Mnogo neiskusnih vlasnika pod ovim pojmovima podrazumijeva interakciju šteneta sa što više ljudi i pasa, izvođenjem psa na što više novih mjesta. Takav  koncept se nije pokazao kao najbolje rješenje,a  kasnije može izazvati niz problema. 

Cilj nije da se štene druži, igra ili komunicira sa svakom osobom ili psom na kojeg naiđete u šetnji.

Apsolutni „DA“ upoznavanju šteneta sa različitim mjestima, predmetima, zvukovima, situacijama, ljudima, životinjama. ALI, bitan je kontekst i ishod. Štene se mora osjećati dobro, a ishod mora biti pozitivan. 

To podrazumijeva apsolutni „NE“ svakom pritisku da štene nekomu ili nečemu priđe, kao i apsolutni „NE“ da se na štene „zalijeću“ nepoznati ljudi i nepoznati psi.

Pritisak kojem izlažemo štene može biti i fizički ali i mentalni. 

Fizički pritisak obično vidimo u slijedećim situacijama: psića se povuče prema ili dovuče do nečega/nekoga ;diraju ga ili ga dižu u zrak bilo poznati bilo nepoznati ljudi, ali štene u tome ne uživa, trpi i boji se; nestabilni psi, poznati ili nepoznati rolaju ga po tlu.

Mentalni pritisak mnogo je suptilniji, teži za prepoznati neiskusnom vlasniku, a time i opasniji. Ljudi ili psi se nadvijaju nad štene, ljudi viču na štene kada ne posluša od prve (?!), prijete prstom… samo su neki od najviđenijih načina pritiska.

Štene će nam svojim govorom tijela ili gestama pokazati kako se osjeća. Pokušati će pobjeći, sakriti se iza nas, možda početi skakati po nama u želji da ga izbavimo iz situacije koja mu nije ugodna. Izbjegavati će pogled, savit će uši, skupiti se, leći na tlo i izložiti trbuh …samo su neke od najčešćih. Ako ga unatoč njegovim molbama (da, štene nas moli, na svojem jeziku) ne izbavimo iz takvih situacija, iskustvo će sasvim sigurno biti negativno. 

Vlasnici pasa odgovorni su za njihovu dobrobit i sigurnost, zato apeliramo da svoje pse ne izlažu situacijama koje će ih traumatizirati. Nemojte očekivati da pas sam riješi takve situacije. Tako se ne izgrađuje karakter psa, niti se pas tako čeliči !!!

Ispravna socijalizacija/habituacija dovest će do toga da se pas osjeća opušteno na novim mjestima i u novim okolnostima. Poželjno je da pas ljude, mjesta, predmete (uključujući i one koje prvi puta vidi) poima kao sastavni dio okoline i prema njima se ponaša ravnodušno, ne da pokušava ostvariti kontakt, na pozitivan (skačući/»pozdravljajući») ili negativan (napadajući) način. 

I da zaključimo: naš je cilj da se štene prema drugim ljudima, psima i situacijama ponaša neutralno, a svoju pažnju i želju da suradnjom, komunikacijom i igrom usmjeri na nas. O tome čemu više pisati u jednom od slijedećih članaka.

Socijalizacija u praksi

Kako socijalizacija i stjecanje pozitivnih iskustava izgledaju u praksi ? 

Štene slobodno (bez pritiska od strane čovjeka) istražuje svijet koji se događa oko njega, kreće se svojim tempom i samostalno (kada je spremno) prilazi ljudima i predmetima oko sebe.

Psić je znatiželjan i veseo, a svijet oko njega postaje pozitivno iskustvo !

Na psića se NE «zalijeću» nepoznati psi i ljudi jer su to situacije koje psa mogu traumatizirati.

Važno je da oprezno birate s kojim će ljudima i psima vaše štene doći u (bliski) kontakt. Situacije moraju biti pozitivne, a štene iz njih izlazi kao pobjednik, ne gubitnik.

Problem sa nepoznatim ljudima i nepoznatim psima

Upoznavanje novih ljudi je naravno poželjno. Problem leži u tome da malo ljudi zna čitati govor tijela psa, ne prepoznaju osjeća li se psić u njihovoj blizini sigurno ili ne, što potencijalno dovodi do problema. 

Slično je i s nepoznatim psima. Kada ne poznajemo psa koji prilazi ili pseći govora tijela riskiramo neželjene situacije koje našem štenetu mogu ostati urezane u sjećanje do kraja života. Jedan od neželjenih scenarija je dovođenje šteneta u fight ili flight mod (borba ili bijeg). Oba su jednako nepoželjna. 

Mogu li psi biti traumatizirani ?

Odgovor je nedvosmisleno DA.

Zato uvijek naglašavamo da je često jedan napad drugog psa dovoljan da naš pas postane nesiguran, plašljiv ili agresivan do kraja života. Ako vam se ova tvrdnja čini pretjerana, zamislite da ste sami napadnuti ili/i opljačkani. Ne bi li vam se to iskustvo urezalo za cijeli život ?!

Vlasnik psa odgovoran je za njegovu dobrobit i sigurnost. On je taj kojem se štene obraća za zaštitu. 

Koliko smo često čuli «neeeeeeeće niiiiiiiiišta», «samo bi se pozdravio/igrao» ? Obično nakon toga slijedi neuvjerljiva ispirika «ovo mu je prvi puta da je napao drugog psa». 

Parkovi za pse –obavezan dio socijalizacije ili  izvor problem

Na kratko ćemo se osvrnuti i na parkove za pse u kontekstu socijalizacije. 

Parkovi imaju svoje dobre i loše strane. Najvažnija dobra strana je razlog njihova nastanka. Psi se mogu SIGURNO puštati i istrčavati u gradskim sredinama, bez da predstavljaju prijetnju sebi ili drugima (prvenstveno sudionicima u prometu). Ne jure po parkovima za djecu. Loše strane su drugi psi, koji nisu uvijek i prema svima prijateljski raspoloženi. Vlasnici koji dovode štence u pseći park misleći da ih tako socijaliziraju, uglavnom griješe. 

Ako vodite svog psa u pseći park, imajte na umu slijedeće: 

a) psi su teritorijalni – zato novog psa, pridošlicu u parku, svakodnevni pseći posjetitelji često vide kao prijetnju i uljeza na njihovom teritoriju. To uglavnom eskalira u agresiju prema pridošlici pri čemu on uglavnom izvuće kraći kraj; 

b) stalni posjetioci parka znaju formirati vlastiti čopor, često s jasno definiranim ulogama. 

Često je tu i lokalni šerif koji odlučuje o redu i poretku, naravno na način koji njemu odgovara. Pridošlica «ugrožava» poredak i uloge u čoporu, što opet može dovesti do tuče (kakva bi bila realna u životinjskom svijetu) kojom bi se poredak ili potvrdio ili promijenio. 

Neiskusni vlasnici nerijetko su naivni pa misle da su posjetioci psećih parkova dobro školovani i odgojeni psi. 

Druga je pogreška smatrati da će se neki psi slagati i igrati i s vašim psom samo zato jer se slažu s nekim drugim psima.

Ukratko, parkovi za pse nisu pogodna mjesta za socijalizaciju !

Zašto psi nisu ispravno socijalizirani ?

Mnogo je razloga za to, ali uzrok je uglavnom isti. Živjeli su u svojevrsnoj izolaciji. Razlozi zašto je tome tako, a s kojima se najčešće susrećemo u praksi jesu: prekasno odvajanje iz legla, uzgajivači koji ne posvećuju pažnju svojim štencima i ne puštaju ih iz boxeva, psi koji su odrasli samo u boxu/dvorištu, psi koji život provode isključivo u boxu/dvorištu, vlasnici koji iz straha od bolesti čekaju da štene primi sva cjepiva i tek onda ga počnu izvoditi van, psi koji su kao štenad doživjeli negativna iskustva (učestalo maltretiranje od strane ljudi ili pasa),ili uopće nemaju iskstva.

Na pitanje je li gori nedostatak iskustva ili su gora loša iskustva teško je odgovoriti. Uglavnom, loša iskustva gora su od neiskustva. Ali i to ovisi o svakom pojedinim psu. Često je teže pomoći nestabilnim i genetski plašljivim psima nego psima kojima su loša iskustva izazvala primjerice agresiju. 

Socijalizacija i cijepljenje

Dio vlasnika, iz straha od bolesti, smatra da štene može početi izvoditi u šetnje tek kada primi sva cjepiva. Tada je psić često već stariji ne samo od 3, nego i od 4 mjeseca. 

Uvijek apeliramo na vlasnike da će uz takav pristup štene nepovratno izgubiti nužnu dobrobit koja pravovremena i ispravna socijalizacija nosi u životu psa. ALI naš savjet često nema dovoljnu težinu jer nismo veterinari.

Zato ćemo citirati dio teksta sa stranica Veterinarskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu koji daje odgovor na sve nedoumice vezane uz ovu temu: 

„ … ključno razdoblje rane socijalizacije preklapa se s postupkom primarne imunoprofilakse. Primarna imunoprofilaksa jest cijepljenje protiv psećih zaraznih bolesti, koje se provodi s ciljem sprječavanja pojavnosti i širenja zaraznih bolesti. Izrazito je važna jer u većini slučajeva zarazne bolesti klinički brzo napreduju i često može biti prekasno da se štene izliječi, a vremenski se provodi usporedno s pravilnom ranom socijalizacijom štenaca. To znači da trebate paziti kamo vodite svoje štene prije nego što primi sva cjepiva, ali ne i da ga trebate držati zatvorenog u kući.

Pravilna rana socijalizacija štenaca jednako je važna kao i primarna imunoprofilaksa! „

Socijalizacija odraslih pasa

Često nas pitaju mogu li odrasli psi koji su propustili ispravnu socijalizaciju u štenećoj dobi to nadoknaditi.

To ovisi od psa do psa. Stabilni psi, koji nisu imali negativnih iskustava, puno će lakše nadoknaditi ono što su propustili u štenećoj dobi. 

Genetski plašljivi psi ili psi s nizom negativnih iskustava su potpuno druga priča. Njih je nedostatak socijalizacije nažalost obilježio za cijeli život i reagirati će negativno (bijeg ili borba) na čitav niz okidača. 

Koji su to okidači, ovisi od psa do psa i situacija koje je, nažalost proživio. Određen tip ljudi (djeca, češće muškarci od žena, ljudi koji šepaju, imaju štap …), zvukovi, određeni pokreti samo su neki od najčešćih okidača.

Potrebno je mnogo truda, vremena, ljubavi i ZNANJA kako bi takvi psi mogli donekle normalno funkcionirati u ljudskoj zajednici. Ukoliko ste nabavili takvog psa, obavezno potražite savjet stručnog trenera za pse. Sva vaša ljubav, dobronamjernost, lijepe riječi i pokušaji utjehe kada pas upadne u panični (ili agresivni) mod neće biti dovoljni. Stručna pomoć je nužna. 

A najprije je nužno da dobro razmislite jeste li uopće spremni za takav pothvat.

Socijalizacija nije završeno poglavlje

Socijalizacija je proces koji ne završava ulaskom šteneta u odraslu dob. Iako smo postavili dobre temelje, psu i dalje moramo omogućavati sigurna, pozitivna i nova iskustva. 

Ako petomjesečno, iznadprosječno socijalizirano štene, izoliramo bez kontakta s vanjskim svijetom, nemojmo očekivati da ga nakon godinu dana izvedemo bez problema na šetnju gradom. To tako ne funkcionira.

Najbolje učenje je cjeloživotno učenje, a najbolja iskustva su pozitivna iskustva. Zato se potrudimo osigurati takav pristup i svom psu.